U vremenima kada sam ja odrastao, a naročito negde osamdesetih godina, opsjednutost američkom kulturom, bila je na vrhuncu. Muzika, moda, filmovi, mitovi o slobodi, anglosaksonizmi koji su se udomaćili u svakodnevnom govoru, stil života i čuvene bajke o američkom snu. Da ste me tada pitali, gdje bih volio živjeti, moj jedini odgovor bi bio – u New Yorku, naravno! 

Zamišljao sam sebe kako u starom kaputu sa kapuljačom na glavi, obučen u odrpane traperice, sjedim ispred čuvenog kluba CBGB, smješetnom u južnom dijelu Manhattana, pijuckam litarsko pivo umotano u papirnatu vreću, dok se iz kluba čuje rokanje Ramonesa ili Talking headsa. Majmun radi što majmun vidi!

Da se razumijemo odmah na početku, svakako treba odvojiti djelovanje američke vlade od razmišljanja i života sasvim običnog prosječnog Amerikanca, koji na mapi ne zna pokazati ni Teksas, a kamoli Siriju, Afganistan, a vrlo vjerovatno ni Moskvu. Doduše, kao robovi predrasuda i stereotipa, naravno da smo skloni ponižavanju svake nacije i naroda, ukoliko jednostavno -nisu mi. Upravo vam pokazah osobnim primjerom.

Po defaultu, naša djeca su najpametnija, naše školstvo je najteže, mi sve znamo, u sve se razumijemo, a “glupi Ameri” su debeli i jebo ih bejzbol!

Na svoju staru izlizanu vijetnamku, opet dio novijeg američkog folklora, zašio sam američku zastavu. Imao sam samo sedamnaest godina. Doduše i danas je rado nosim.  Naravno da to nema nikakve veze sa pogubnom američkom politikom i ratom pokrenutim, na primjer, protiv siromašnih vijetnamskih ribara i uzgajivača riže. Još od 1954. Amerikanci su slali vojne savjetnike i opremu Južnom Vijetnamu, kako bi ih pogurali u ratu protiv ustanika i komunističkog Sjevernog Vijetnama. Početkom kolovoza 1964. predsjednik Lindon Johnson, a kako drugačije nego dramatičnim riječima u televizijskom obraćanju naciji, obavijestio je javnost o dva incidenta u Tonkingškom zaljevu u kojima su istog mjeseca, severnovijetnamski torpedni čamci napali američki razarač “Maddox” američke Sedme flote. Kakva trula priča! Bio je to događaj koji je prije više 50 godina “uvukao” Amere u Vijetnamski rat, na koji će Amerikaci dosta godina kasnije, slomiti zube.

Da se razumijemo, ne bih volio ovim tekstom izazvati simpatije rusofila i onog dijela populacije koji još uvijek nosi brkove, masturbira na boršč, Staljina, Lenjina i ostale ruske Bogove. Pokušavam sagledati stvari iz sasvim drugog kuta.

Svakako da je američka kultura izrazito individualistička, ističući pravo na slobodu izbora koje je dato ljudima od malih nogu, ukoliko ste naravno bijelac.

Ako začeprkam još dublje, američka propagnada upotrebljena je i protiv Tatanka Iyotake, vjerojatno ga se sjećate kao “Bika Koji Sjedi”. Bljedoliki nisu prezali ni od kleveta kada je bilo potrebno ocrniti Tatanku. Pričalo se da je sa 10 godina ubio prvog bizona, a meso davao starim ratnicima koji nisu bili u stanju sami loviti. Da li je ova priča istinita, ne zna se, ali se zna da je bio neustrašiv i hrabar ratnik koji je sa 25 godina postao vođa Siouxa. Postao je poznat po čuvenoj bitci kod Little Big Horna kada je poveo do pobjede 3 500 ratnika protiv američkog Sedmog konjičkog puka, kojim je komandirao jebeni general Custer. 

U godinama koje slijede, holivudska mašinerija je u filmovima prikazivala Indijance kao silovatelje usamljenih brkatih žena američkih doseljenika, kojima su kasnije skidali skalpove, što je kod nas, naivnih promatrača izazivalo ogorčenost i antipatiju prema čuvenim američkim "crvenokošcima". Kao posljedica toga, nitko od nas djece, u igri Kauboja i Indijanaca nije želio biti Indijanac. 

Ako se sjećate tih filmova, kauboji su prikazivani kao kulturni, dotjerani, obrijani, uviek raspoloženi za ples i mirišljavi junaci, čiji je predvodnik bio čuveni John Wayne. Veliki protivnik komunista, koji je mnoge kolege glumce otjerao na dugogodišnje robije. Ma naravno da ste se vi razlikovali od ostale djece i inzistirali da budete Indijanac!? Drugačiju reakciju nisam ni očekivao. 

“Vlada SAD je 10. travnja1883. godine,, u svojoj završnoj akciji sistematskog zatiranja kulturnog nasljeđa američkih Indijanaca, zabranila sve jezike indijanskih plemena, njihovu religiju, kulturu i običaje.”

Bik Koji Sjedi ubijen je 15. listopada 1890. u Standing Rock rezervatu, prilikom hapšenja zbog sumnje da je povezan s religijskim pokretom "Ghost Dance" (Ples duhova). 

Šta će se destiti s nama, zaista ne znam. Znam samo da su i veće civilizacije nestajale. Možda i neće biti neka šteta ako nestanemo. Ali za to neće biti krive žene od karijere koje ne žele rađati djecu. Neće biti kriva “bijela kuga” , odljevi mozgova i razni drugi izgovori. Kao hrabri narod koji se jedino užasava propuha, hladnog betona, poraza Rome u Ligi šampiona i popodnevne dremke bez nabačene deke, za sebe možemo reči da se ratova najmanje plašimo. 

Darko Mitrović