Prema legendi Zvonimir je opisan kao kralj koji je dobre pomagao, a zle progonio. I za dobrog kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna svakoga dobra, a gradovi bijahu puni srebra i zlata. I veliko bogatstvo bijaše za kralja Zvonimira, kako u Primorju, tako i u Zagorju. Ali u to se vrijeme dogodi da car bizantski, s voljom Svetoga Oca pošalje pisma i poslanike moleći pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i među kraljevima kršćanskim kralja poštovanoga. U prvom ga pismu prosiše neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve ljude od vrijednosti. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma od pape i cara, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na Kosovu polju. I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoću Božjom, poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je predao duh Ocu i gdje je u grob bilo položeno preslavno tijelo njegovo. Ali čuvši to, “Bogom prokleti i nevjerni Hrvati” počeše vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati. I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokleo je hrvatski narod rekavši: “Da Bog da više nikad ne imali kralja svoje krvi!!!”

Hrvati se neprekidno pitaju, kakvo je to prokletstvo nad njima, i kad će konačno prestati zla kob koja ih prati stoljećima? Je li  to doista posljedica tisućljetnog prokletstva dobrog kralja Dmitra Zvonimira kojem Hrvati nisu znali odati poštovanje, već su mu nemilosrdno i bez žaljenja oduzeli život, kako govore povijesne legende? Prema predaji prokletstvo kralja Zvonimira izrečeno je 1089 godine...

Hrvati su ipak stvorili svoju državu, uz muku, krv, mrtve i ranjene, da bi danas u njoj bili nesretni. Jer su se neki ''divni“ hrvatski sinovi potrudili opelješiti je do temelja. Koliko su nas krali u godinama nakon završetka rata, dobro da je ostao kamen na kamenu. I to sve dobri Hrvati s rukom na srcu i stranačkim iskaznicama, plazeći na nedjeljne mise. Svatko se snašao kako je najbolje znao, a većina nas nije uspjela pa smo poput krpenih lutki bačeni na brisani prostor da preživljavamo iz mjeseca u mjesec i da se s nama svaka vlast poigrava kako hoće. 

U zraku se gotovo osjeća miris nesigurne budućnosti, neimaštine, straha za radno mjesto. I odjednom u sjećanje prizivam dvije priče iz svog života, tako istinite, a tako plastično slikovite za vrijeme i prostor u kojem živimo.

Dvije sudbine kojima sam svjedočila

Još kao mlada djevojka zagledala sam se u jednog A. Kao u pjesmama, on je bio „momak na lošem glasu“, sitni krimos, kamatar, izbacivač- sve ono što fin momak ne bi trebao biti. Razoružavajućeg osmijeha u koji sam zadivljeno piljila, bandit neviđeno pristojan prema balavici poput mene. Prošle su godine; A. je i dalje kamatario, tukao gdje je trebalo i gdje nije, kockao. Nestao pa se vratio. Nedavno smo bili na kavi, nakon toliko godina. Danas je on fantastično situiran, ima firmu koja gradi stanove, poslovne prostore koje iznajmljuje, a nitko se više i ne sjeća da je bio razbijač. Objašnjava mi da sve radi po zakonu i da sjajno živi, ali je svjestan što se zbiva oko njega. Osmijeh mu je i dalje isti, sve s lakoćom, a ja počinjem osjećati neko iracionalno razumijevanje prema njemu. Da, ima sve- vilu, bazen, jacuzzi, obitelj, tko zna na koliko prljavog novca je temelj te kućerine. Ali, A. nije nikad skrivao da je šakama i uličnim životom stekao bogatstvo koje danas ima. Pošten je u svom nepoštenju, bez uljepšavanja prošlosti. Za razliku od onih koji su nas operušali do gole kože, a davali milodare Crkvi i kleli se u hrvatstvo.

Za drugim, B., jednom sam potpuno izgubila glavu. Bio je najljepši muškarac kojega sam ikada vidjela. I tada i danas. Radio je kao ''običan'' radnik, znojio se i mučio, nije imao velikih ambicija, želio je nešto više, ali nije točno znao što. Odlazio svaki dan u tvornicu i rintao robovski. Vidjela sam ga ponovo, nakon puno godina. Duplo širi, fizički promijenjen do neprepoznatljivosti. Sakrila sam nevjericu i pitanje gdje je nestao onaj Apolon. Kaže da i dalje radi u istoj tvornici, koja čudom nije propala, ali je devastirana, nije mu bilo dobro ni onda, a nije ni danas, ali da se pomirio sa životom kakav ima. Grlim ga i velim mu- ma šta te briga, dobro je da imamo ikakav posao danas.

Što uopće znači biti pošten danas, ha? Prerano ostarjeti zbog briga, izgubiti snove i odumirati. Biti A. Ili B.? Lagala bih kad bi rekla da je bolje biti pošten, jer mirno spavaš. Lagala bih i kada bih rekla - kradi jer ćeš jedino tako u Hrvatskoj dobro živjeti. Vjerojatnije bih rekla - razmisli o angažmanu u jakoj političkoj stranci. Budeš li pametan, za koju ćeš godinu imati i bazene i vile i lovu. Ako nemaš savjesti, dobro ćeš i spavati.

Pravog odgovora nema, jedino je savjest saveznik svih nas.

Psi laju, karavane prolaze, rekao je davno Ivo Sanader. Ne može se reći da nije bio u pravu.