Jurim tako kroz vlastito postojanje, prepuna energije i volje da stignem tamo gdje mislim da moram biti; tamo gdje je bolje i najbolje za mene, kako bi vidjela i naučila, osjetila i doživjela...da mi što manje od bitnog ne promakne i da učinim što god mogu, pomognem gdje god mogu, dam se drugima ako me trebaju...ali i sebi udovoljim! Umorim se ponekad od te aktivnosti, zastanem da uzmem daha i zaliječim rane koje sam putem zadobila. Sretnem svoj lik u odrazu ogledala, možda i nečijeg oka... ili tek izloga u gradu. Uvijek se pitajući: Tko si ti? I kuda ideš? Živim sasvim po svom, dajem i uzimam od života ono što mi je potrebno, skidajući masku s njegova lica i igrajući se njime najbolje što znam.

Možda je zaista čovjeku najpotrebnije budnom sanjati, no ipak, postoji vrijeme za odlučnost; za neke je to uvijek "sada" a za mnoge "nikada". Strah je najstarija emocija koja ne seže samo od djetinjstva nego od prapočetaka čovječanstva. Razvili smo ga kao sredstvo obrane od opasnosti, ali malo smo ipak pretjerali! Jer... Strah nije stvarnost! On je imaginacija. Zavaravanje koje onemogućava kvalitetniji život. Svatko tko mu se prepusti već je poražen. Strah je iluzija koja vodi u ropstvo, jer kad je čovjek obliven strahom -zarobljen je!  Ostaje bez šanse...bez vizije...strah može toliko okovati da se počnete bojati svega, i učiniti vas totalno bijednim! Kukavicom i nulom. Dobar primjer su naši političari koji ne zauzimaju ni jedan jedini jasan stav, jer su okovani strahom da ne izgube privilegije.

Poplava je self-help seminara ali nije to loš znak -ljudi se bude!

Univerzumu treba dati zadatak, da radi za nas, da se nešto desi, da se pokrene, promijeni...jer, tako i tako realan svijet je na rubu stvarnosti...kao šahovska ploča čijim figurama upravlja uvijek netko treći. Zvali ga mi Bog, sudbina, Univerzum..nebitno! .Zato živim paralelno i u onom „drugom svijetu“. Za mnoge nestvarnom, nedokučivom, nerazumljivom. U tom se svijetu se osjećam kao kod kuće. Udobno, sigurno i smireno. U njemu ja vučem poteze, van te ploče i bez ograničenja. U njemu kreiram to što se treba dogoditi. Bez obzira što je život "nepredvidiv i prolazan".

Imam više života. U oba svijeta najmanje po jedan. cheeky I mogu birati; biti ili ne biti, što god poželim...šaltati se kako mi dođe, znajući da je to moguće. Nikada se ne opterećujem smrću, koje se ljudi tako jako boje, jer je ustvari smrt jedino stvarno što im se događa, jedino u što su sigurni da će im se dogoditi, (sve drugo je lutrija) i provedu život čekajući na taj kobni trenutak, prečesto ništavnim životima. Ali stalno nešto planirajući i odgađajući sreću za sutra. Želeći velike stvari i udoban život. Onda će, kao, "biti sretni".

Prošlu subotu sam bila na seminaru dr Kenana Crnkića u zagrebačkom hotelu Westin. Zamjetan je trend organiziranja sličnih programa edukacije koji ustvari pomažu ljudima da zagospodare svojim životom i preuzmu vlastitu sudbinu u vlastite ruke. Potrebno nam je to. Previše smo očekivali od politike. Smirenje tenzija i trivijalizacija PRAVIH problema svih nas (humanitarne katastrofe na svakom koraku) osvijestili su nas da ne trebamo više pokušavati promijeniti svijet, već SEBE.

Dr Crnkić me je kao govornik oduševio pa sam, iako odavno pomirena sama sa sobom, pronašla još poprilično razina na kojima trebam napredovati. Ono što me je ugodno na seminaru iznenadilo, je činjenica da su ga participirali ekonomski lideri. Kada se oni propituju  -to je jako dobar znak. Znači preuzimaju odgovornost na sebe. Kada se to zaista dogodi, početi ćemo trasirati put za izravnu demokraciju, koju žestoko zagovaram.

Najteža je odluka, odlučiti živjeti sada (stvarno mi je lijep osjećaj zeznuti tu floskulu) i pustiti misao da se kreće bez ograničenja i da potakne onu klicu svijesti u našim zaboravima. Da prostor pretvori u bezprostornost a vrijeme u bezvremenost. Da ste uvijek tu. Svjesni prije svega samih sebe. Prisutni u svom vlastitom životu. Uživajući u njemu uvijek SADA. Ne pretvarajući se da imate ono što vam tako bolno nedostaje! Shvaćajući da je SADA uvijek onaj pravi, najbitniji trenutak. I da promjenite činjenicu u svojoj glavi kako ste oni koji sasvim slučajno stoje na Zemlji. I prestanete čekati; uvijek nešto...i nađete put ka samome sebi. To je jedini pravi put. Sve ostalo je privid i laž.

Tajna uspjeha je ustvari samo jedna  – isplaziti jezik strahu

Strah je jedino čega se zaista trebate bojati. Radi njega i živimo u zločinačkim diktaturama koje konstantno zemlju uništavaju i vode je u zaostalost. Nema ideja ni programa, koje bi na ovo žedno i željno hrvatsko tlo unijele razvoj i mobilizirale u ljudima nagone za boljim životom.  A o korelaciji straha i šutnje političari znaju poprilično! Nismo jednom čuli “Neće biti mirovina ako (ne) glasujete za ....“

Imati hrabrosti znači puno toga, a svakako -zagovarati čovječnost, hodati uspravno, visoko nositi čelo... Govoriti otvoreno, biti ponosan...tu vrlinu čovjek može steći jedino -ako pobijedi strah.
Većini se ne mili pritisak koji stvara kritika i neodobravanje društva...i tako se dogodi da izaberu ostati neiskreni...do kraja života! Neiskreni prema samima sebi... Ostaju na poslu koji rade potpuno bezvoljno, prisiljavaju se učiti sadržaje koji ih ne zanimaju, i trajno potiskuju svoje stvarne potrebe i talente! Naravno, da bi izbjegli suočavanja s istinom, energiju usmjeravaju u kompenzacijske odnose i aktivnosti a često i ovisnosti.  To znate što je u praksi! Cugeri, tabletomani i ostali đankiji, "čistunci", besmisleni skakači ( i skakačice) iz kreveta u krevet...

Kada se počnete buditi -prvo postajete svjesni onoga što ste napravili pogrešno. Situacija i izbora u kojima ste radili protiv sebe. U kojima ste svoju dušu i uvjerenja pogazili. Tada skužite da je npr. brak lažan, ili da je posao u koji ste uložili cijelog sebe, izgrađen na potpuno pogrešnim osnovama... Skužite da ste satkani je od uvjetovane realnosti, pa se počinete  pitati tko ste...

Da bi ubrali svoj istinski identitet (i izgradili novi, autentičan na kvalitetnijim osnovama), morate biti spremni porušiti sve što je lažno u životu i što ne rezonira s vašom dobrom vibrom!!! Bez sumnje postoji „pravi“ i „krivi“ odabir.  No, tko se prepusti strahu -nema nikakvu vlast nad sobom, jer su njegove reakcije pod kontrolom neprijatelja (u našem slućaju političara) koji nas strahom zarobljavaju, vežu i postaju naši gospodari. Strah nosi (uvijek baš uvijek) nesigunost u mišljenju i djelovanju. Uništava borbenost i onesposobljava za napredovanje. Pod utjecajem straha gubi se odlučnost. Strah vodi k nesposobnosti, slabosti, besmislu i nedjelotvornosti. On vodi u katastrofalne odluke!


Kako smo došli do tu?

Svatko od nas ima svoj „pravi put“ i kako bi bio sretan i zadovoljan, treba ga pronaći i slijediti. Taj pravi put je kapitalna misija. Nešto za čim vam (baš sam zabrijala) duša čezne. Kada čovjek živi taj svoj pravi put, onda mu sve ide od ruke, život je lak i stvarnost mu kreće u susret zagrljajima. Što ako za svakog od nas postoji više pravih puteva? Meni je lakše jer svi moji putevi vode -na put. Nomadska sam duša. Neki od tih puteva sigurno su bolji od ostalih, što ne znači da je upravo taj „pravi“, a ostali su „krivi“. Bitan pomak  je kada shvatite da su „ispravno“ i „pogrešno“ subjektivne kategorije.

Moral i odgovornost ne postoje u politici općenito. A u potpuno bolesnoj pohlepi i narcisoidnosti političara, beskrupunozno i okrutno se žonglira zakonima i sudbinama.

Baš tada kada nam se čini da se sve oko nas ruši, stvari najčešće i dolaze na svoje mjesto! Zato je bez obzira na turbulencije koje nam se događaju, je potrebno prepustiti se buđenju.  Nas samih. Naša je duša naš najpouzdaniji životni vodič i ona zna najbitnije odgovore. Zna načine i zna puteve, kojima će nas dovesti točno tamo gdje treba, i gdje smo oduvijek željeli biti, a ti putevi su racionalnom umu često nedokučivi. Ako ustrajete u tom procesu, ako iskontrolirate ego i otvorite srce, pokazat će nam se put; za koji ćete odmah i bez imalo sumnje, znati da je ispravan.    


Alma Draganić-Brkić