Sanjina rodna zemlja, zove se još i inozemstvo. Kad je Sanja imala pet godina, mama se naglo vratila s njom i mlađim bratom u matičnu, kako bi mogla njegovati svoju nepokretnu mamu. Nije se mogla saživjeti s idejom da se baku strpa u dom. Tu su joj, u nekoliko dugih pisama, a sva su počinjala s „Dragi naši“, s puno grižnje iznijeli braća i sestra. Svi su živjeli u rodnom Zagrebu. Sanjina je mama tada desetu godinu privremeno živjela u Mainzu.

Sanjin tata izabrao je razumjeti ženinu vezanost za majku. Nakon nekoliko tjedana u kojima je noću bezglasno plakala pazeći da ga ne probudi, ali je svejedno podrhtavao krevet, rekao joj je: „Odi i brini o njoj. Ne brini o meni, mater mu poljubim.“

Mama je brizgajući spakirala sebe i djecu. Kriva. Jer ostavlja muža, jer kida obitelj, jer prekida radni staž, čak i njegov neprivremeni dio, ukratko – jer dramatično odstupa od prvobitnog plana. Taj je bio da se svi zajedno vrate za godinu i pol, kako bi dijete (tu bi se uvijek pogledalo na Sanju) moglo krenuti u "našu" školu. Računalo se da je to taman na vrijeme da Sanja ne propusti materinji jezik.

Sanja nikad nije doznala tko se preračunao i u čemu. Sigurno se dijelom radilo i o tome što je mama prestala raditi (da bi se u godinama koje su uslijedile mogla neplaćeno naraditi k'o konj), ali ma što bilo – tata je ostao u Njemačkoj još dobrih osam godina sâm, kako bi se završila Kuća u koju su preuranjeno uselili za tu cca – jednu. Tek onda je zauvijek poništio radnu dozvolu. Papire.

„Gotovo je. Vratio sam se. Poništio sam papire“, rekao je kad je zadnji put s koferom u ruci ukoračio u trokatno zdanje koje je svojim rukama uspio sagraditi iz daljine. U koferu se kao i uvijek nalazilo tek nekoliko njegovih odjevnih predmeta i hrpa Ritter-Sport čokolada. Ipak, zbog đavolje logike da se tata zapravo nije vratio, nego je naposljetku i on tu uselio, i da nije znao da bi se Sanja sad već više radovala časopisu „Bravo“, nego čokoladi – ti su papiri u njezinoj glavi zauvijek zadržali nejasan oblik nekog ugovora s vragom.

Kuća koja je u ranom djetinjstvu postala njezin dom, svoje je papire dobila tek prošle godine, kad je Sanja napunila četrdeset. Za vrijeme sveopće legalizacije bespravno izgrađenih građevina, i Sanja je ozakonila svoju. Zapravo, Kuća je davno, dok je bila tek ideja, čak i dobila dozvolu, ali je u toj epizodi tata dramatično odstupio od prvobitnog plana, i pretvorio epizodu u sudbinu. U odnosu na taj plan koji su zacrtali on i mama, a nacrtao arhitekt Herceg, tatin je entuzijastični otklon iznosio jednu dodatnu etažu u vis, te dva dodatna metra (kroz sve tri etaže) u dubinu prema stražnjoj međi.

Sanja je kao mala znala gledati u Hercegove nacrte kopirane na ružičastom ozalid papiru, znajući kako se u razlici između njih i situacije na terenu, vjerojatno kriju barem četiri godine njezina odrastanja bez oca. Onda bi kažiprstom prelazila po nacrtanim linijama, pokušavajući u njima pronaći one prve četiri. Tražila ih je jednako kao što likovni kritičari pokušavaju pronaći onaj mali komadić žutog o kojem Proust piše u svom Traganju, opisujući Vermeerov Pogled na Delft. I kao što nikad nitko nije sa sigurnošću utvrdio koji je to točno – le petit pan de mur jaune, ali svi osjećaju da je tu, i da je upravo on to što radi u slici, jednako tako je i Sanja osjećala da su te godine njezina djetinjstva skrivene negdje na tim roza nacrtima pred njom. I premda ih, tragajući za svojim izgubljenim vremenom, nije nikad uspjela točno locirati, nije nikad ni posumnjala da su upravo to one linije koje na tim papirima rade. Protiv nje.

Sanja za život radi kao arhitektica. U eri legalizacije, s terena je na papir prenijela popriličan broj kuća. Za svoju vlastitu je naručila projekt. Kolegu iz struke čak nije ni poznavala; ured „Izvana-unutra“ našla je na Googleu.

„Napokon ste se vratili izvana“, govorili su mamini grleći ih pred Kućom. Sanja nikad neće zaboraviti sliku koja se pred njom otvorila zajedno s vratima Taxija: ujaci i teta pritrčavali su sa svojim obiteljima, baka je sjedila ostavljena u kolicima uz rub ceste, a iza nje, usred hrpa šodera na blatnoj površini, izdizala se zastrašujuća ciglena građevina.

Nije imala fasadu, a ni većinu prozora. Na staklima onih nekoliko koji jesu bili ugrađeni, bijelom je bojom bilo ispisano veliko „S“. Balkoni i vanjsko stubište do ulaza na prvom katu, nije imalo ogradu. Sanja se još dobre dvije godine, prema ulaznim vratima svog doma penjala zaustavljajući dah. Visoki su balkoni jednako dugo bili zabranjena zona i njoj i bratu.

Ujaci su unijeli baku preko stepenica, a onda se spustili i po kolica. Baka je tek nakon osam godina prvi put ponovno izašla iz kuće i „vratila“ se istim putem. Ovaj put preko stepenica s ogradom, uređenog dvorišta s tulipanima, pa kroz vrata ulične ograde. I tada su je nosili. Mrtvu. Ali nikad nije završila u staračkom domu. Doživjela je osamdeset i dvije, okružena toplinom.

Kuća koja je bila Sanjin dom bila je hladna. Goli beton i opeka. Prve su se zime grijali na karolifere. Mama ih je premještala po sobama, prema potrebi. Uglavnom su neugodno isijavali u dnevnoj. U kupaonici tek petkom navečer, kad je bio dan za kupanje. Prostorija bi se „zagrijala“, a onda bi se opasna žareća naprava iznosila van, prije nego bi Sanja ušla. I danas se žuri u kadi, kupanje za nju nije ritual. Njezino tijelo pamti koliko minuta traje hlađenje poluugrijane kupaone dok ti mama grozničavo riflja kosu strepeći da se ne prehladiš, da mlađi brat za to vrijeme ipak nekako ne izađe na balkon, da baku ne ulovi panika…

Sljedeće su godine postavili centralno. Tri dana posvuda su letjele iskre od švasanja. Sanja je sklanjala pogled. Da je njoj neka maska, da je obrani od svih tih po život opasnih radova.

Hrpe šodera u dvorištu su se smanjivale kroz vrijeme, ali dvorište Sanjinog djetinjstva je građevni deponij. Svako toliko došao bi kamion i iz njega bi istovarili nešto. Preostale prozore. Lamperiju. Parket. Nakon lakiranja parketa, Sanja je spavala s maramicom na nosu, ali svejedno je isplakala oči i cijelu noć povraćala. Radove koje danas opisuje u troškovnicima prvo je doživjela na terenu. Žbukanja, keramičarske, fasaderske... sve. Mama je podizala djecu i njegovala svoju nepokretnu mamu na gradilištu. Sama. Ali u svakoj slici koje se Sanja sjeća, a svaka je impregnirana mirisom cementa ili ljepila ili prašine, u drugom se planu lijepo vidi silueta nekog majstora. "Majstor" nije bila riječ kojom su je plašili, ali kod Sanje i danas izaziva jezu. Pa je to što je završila arhitekturu, naizgled velika ironija njezinog života. No ona je papirnati arhitekt, izbjegava gradilišta. I nitko ne zna da je jezik nacrta naučila ne bi li jednom možda uspjela prepoznati izgubljeno.

Što se materinjeg jezika tiče, nije baš sigurna da ga je nadoknadila. Jer, i danas kad joj u stan uđe neki majstor, a njoj, ma kako dobar i pošten bio, momentalno dođe da mu "j__e mater“  – ugrize se za jezik.

Ali nakon taj izraz sada, nije napisala ni na papiru, ima osjećaj da nikad ni neće. Nadoknaditi. Odrastanje bez oca.



Suzana Matić

Suzana Matić rođena 1970. Živi u Zagrebu. Danju radi kao projektantica. Noću piše.yes


ZiN nagrade za književnost