Da vam budem iskren, tu odluku smo  donijeli nakon jedne malo veselije večeri u sjevernolondonskom pubu blizu našeg stana. Danas kad gledam unatrag i prisjećam se ponekad svega, mislim da stvarno nismo pogriješili jer niti on niti ja nismo bili spremni na ljepote koje su nas očekivale, pogotovo dolazeći iz jedne tako urbane sredine kao što je London.

Vrijeme u sedmom mijesecu u južnoj hemisferi je suprotno našem europskom tako da nas je kao prvo zatekla kiša jer smo uletjeli taman u sredinu zime. Temperatura oko 11C i stvarno je bilo kako bi se reklo kod nas “malo friško”, ali mladost ludost i avionske karte su bile jeftine pa eto, sad znamo i zašto. Iako je moj kanadski cimer bio naviknut na to jer eto Kanada je Kanada, a moja mala Crikvenica nešto sasvim drugo.

Nakon što smo prošli sve kontrole na aerodromu, sjećam se kako je čileanski carinik sa zanimanjem gledao moju putovnicu, jer nije ni čuo za Hrvatsku do tada, Sven i ja smo se zaputili prema autobusima, jer studentu je to omiljeni način prevoza, jeftin, puzdan i zabavan i ujedno prava prilika da se odmah na jedan lijepi i jednostavan način počinju upoznavati druge kuture.

Kada izađeš iz santiaškog aerodroma prvo što primjetiš su prekrasne planine…Ande. Grad tada sa oko 4 miliona stanovnika i već tada na predgrađima su se pojavljivali vinogradi za koje kako danas čitam u raznim magazinima su postali prava industrija, jer vino Čilea je sad poznato u cijelom svijetu.

Na samo 500 metara nadmorske visine i na nekoliko sati busom do mora i Anda grad se smijestio nekako na idalnoj poziciji da se ide malo razgledati Čile i iz jedne ali i druge perspektive.

Imali smo 5 dana jer nakon toga nam je bio rezerviran let za naše daljnje avanture. Ne sjećam se više koliko pesosa smo dobili za naše funte ali znam da je bilo dovoljno, budžet nam je bio 40 funti na dan, što u prevodu znači: street-food, lokalni barovi, domaće pivo i vino i kao što sam već naveo prevoz većinom autobusima. Iako smo se tu i tamo počastili sa taxijem.

U Čileu, svi su jako ljubazni prema strancima, naročito u to doba jer turizam još nije uhvatio maha kao danas, a pošto govorim španjolski sporazumijevanje nije predstavljalo neki problem, iako dialekt koji lokalno stanovništvo ima zna zbuniti. No, bilo kako bilo, dolazeći sa jakom funtom sve nam je bilo relatvno jeftino pa smo se odlučili na hotel sa čak tri zvijezdice, a to je za studenta pravi luksuz. Hotel  je bio komforan i udoban, i za razliku svih drugih smještaja na koje smo navikli ovo je bio kao što rekoh, luksuz. Cilj nam je bio u tih pet dana da vidimo Ande, Pacifik, te malo “prozujimo” kroz okolicu. Nismo se htijeli zadržavati previše u urbanoj sredini jer smo toga imali dovoljno i u Londonu. Nakon što smo se smjestili, uhvatio nas je jet-lag, tako da nakon prvog gurmaskong iskustva u obližnjem restoranu i nekoliko boca čileanskog Merlot-a smo se vratili u sobe i proveli spavajući sljedećih deset sati.

Completo i cazuela te  “Pastel de Choclo”

Naše prvo jelo ili jela u tom lokalnom restoranu su bili “Completo” ili čileanski hot-dog. Completo je njihovo nacionalno street-food jelo koje se sastoji od mekanog peciva baš kao kod nas, hrenovke koja je mesnatija nego kod nas i malo deblja i duža a na to se onda stavlja avokado, rajčica i majoneza. Puno puno majoneze. Općenito Čile obožava majonezu jer je ima posvuda i obično se kupuje ne u teglicama već u vrećicama.

Drugo jelo koje smo naručili da se ipak malo zagrijemo je bilo nešto kao  gusta juha ili ti “Cazuela” koja se sastojala od mesa, piletine, buče, mrkve, krumpira i kukuruza. Naravno varijacje na temu postoje od grada do grada i negdje se stavlja u tu gustu juhu, riža, grah, krumpir itd. ali uvijek dvije vrste mesa. Za zimske dane perfektno.

I treća stvar koju smo naručili je njihova tradicionalna pita “Pastel de Choclo” koja nas je podsjetila na engleski Shepards Pie, to je u principu jedan red mesa obično goveđeg, pa piletine, pa kuhano jaje i onda grožđice, masline te začini zavisno u kojem dijelu Čilea se nalazite a to može biti oregano, bosiljak, korijander a neki čak stavljaju i njihov traficionalni čili pod nazivom “Cacho Cabra” ili ti“koziji rog”, te  na to sve onda dolazi sloj kremastog pirea od kukuruza te se sve onda zapeče u pećnici.

Jelo je poprilično zasitno te nakon što smo Sven i ja već podijelili Completo i gustu juhu, samo je još malo prostora ostalo za tu pitu. No bila je izvrsna. Opet, jedno pravo zimsko jelo.
No uz sve to što smo dobili na stolu je bio jedan umak koji recimo kao kod nas kad imaš na stolu na primjer maslinovo ulje i kruh. To jvrsta salse koja se sastoji od rajčice, korijandera, kumina, čilija, octa i ulja i to se jede ne samo uz kruh već se dodaje gotovim jelima a funkcija te salse je da u principu služi kao univerzalan začin, no kao i svugdje u svijetu svaka familija ima svoju recepturu tako da se razlikuje od sjevera do juga Čilea.

Kako smo primjetili za vrijeme našeg petodnevnog boravkau Čileu na njihovu hranu su jako utjecale strane culture, odnosno stanovnici zemalja koji su se tamo nastanili. A to su većinom Europljani i donekle  Bliski istok.

Začini

Dominantno se razlikuju sjeverna, srednja i južna kuhinja Čilea. S tim da se na sjeveru principijelno jede meso, a u srednjem i južnom dijelu ima dosta ribe i morskih plodova. Kako i ne bi, jer sa obalom dugačkom preko pet tisuća kilometara, te hladnom Humoboltovom strujom koja donosi sa juga pregršt hrane, ribe ima na pretek. Tradicionalno na stolu se, od riba, tusvašta nađe. Tuna, brancin, petrovo uho,  oslić, rak, losos, jegulja te, interesanto, i jedna vrsta alge koja se konzumira na raznorazne načine.

Što se povrća i voća tiče, kako smo primjetili avokado je prisutan svugdje, nakon toga kukuruz, batat, kvinoa, rajčica, artičoka, luk, mrkva,  češnjak i korijander. Od voća dominira rabarbara, breskve, limeta, grožđe koje su donijeli Španjolci prilikom kolonizacije, pa dunja, planinska papaja koja se kuha i služi kao povrće a ne kao voće. Od orašastih plodova dominira “pinon” nešto slično pinjolima.

Što se začinskog bilja tiče, pristuni su bosiljak, oregano te “boldo” to je nešto slično našem lovoru i tako se i tamo koristi. Sušeni list se dodaje raznim varivima, juhama itd. Inreresanto je da se taj “boldo” melje i mješa sa mate čajem.

Eto ukratko to bi bili glavni sastojci čileanske kuhinje iako se tamo tradicionalno jede i meso ljame, no to je uglavnom među Mapucho Indijancima, koji su starosijedioci Čilea. Ljama kao takva, barem meso koje smo mi probali u sušenom obliku da budem iskren nije baš imala neki okus koji bi nas očarao, možda nešto nalik sušenoj govedini.

Za doručak Čileanci serviraju mate čaj, kruh sa nekim slatkim namazom, često -“Dulce di Lecce”. Namaz je gust kao recimo pekmez i dobije se iskuhavanjem svježeg mlijeka i šećera te se maže na kruh ili koristi kao fila u keksima. Za jednu veliku teglicu tog namaza treba oko 10 litara mljeka koja se lagano satima iskuhava da bi na kraju se došlo do te konzistencije.


Slijedeće odredište cimera i mene,u Čileu bio je Valparaisu, grad na obali.
Inače velika i značajna luka te jedan od glavnih gradova. Putovanje je bilo jako interesanto jer smo prolazili pokraj vinograda, i prirode koja jednstavno oduzima dah. Te nakon pređenih 120 kilometara eto nas.

Šta da vam kažem, po meni u to vrijeme nešto slično našoj Rijeci, velike luka, i grad pun imigranata. Vjerovatno zato jer je baš taj Valparaiso jedna glavna stanica prije ngo što se brodovi zapute ili prema sjeveru ili prema jugu pa kroz Mageljanov tijesnac te zloglasnog Rta Horn na samom jugu Južne Amerike.

Pošto je more tu, odnosno veliki Pacifik, ribe i morskih plodova je bilo na pregršt, te smo se odlučili probati nešto tradicionalno sa mora, u malom restoranu “Caldillo de Congrio” ili ti u nekom slobodnom prevodu “juha od jegulje”. A sama juha se sastoji od krumpira, mrkve, sviježeg korijandera, luka, češnjaka te mariniranom kuhanom ili friganom jeguljom.

U Čileu ima i tipičan je street food a zove se “Sopaipillas” ili tijesto sa dodatkom od pirea od buče koje se onda friga u ulju te je slatko slanog okusa, naravno sa neizbiježnom salsom koja je bila na stolu, no kako smo primjetili ovaj put puno ljuća od one koje smo dobili u Santiagu. I tako da se teorija “koliko familija, toliko recepata” potvrdila.

Večera u Čileu je nekako sporedna stvar, valjda zato jer su im ručkovi obilini, tako da se za večeru zadovoljavaju sa nečim puno manjim.
Mi smo probavali razne empanade, sa punjenjima od morskih plodova, do mesa, no interesantno je to da su te empanade od mesa punjene sa, mesom naravno, ali onda dolaze grožđice, kuhano jaje i masline. Malo čudna kombinacija, ali sve u svemu ide zajedno i jako fino.

I jedna velika razlika između čileanskih empanada ili recimo argentinskih je sama veličina. Argentinske su male recimo ¼ ljudskog dlana, dok su čileanske velike baš kao cijeli ljudski dlan. No da su fine -jesu.

U Valparaisu smo odlučili ostati dva dana, jer eto svidio nam se grad, meni vjerovatno zbog mora no i  Svenu isto tako. Tako da smo sate provodili lutajući gradom, obilazeći muzeje i znamenitosti. Primjetili smo odmah da je utjecaj španjolske kuture jako velik, što je i za očekivati jer su oni ipak došli ako se ne varam u petnaestom soljeću. Tako da svugdje po gradu se može naći hrana koja je skoro pa identična onoj koja se može naći u samoj Španjolskoj, a jedna od th je recimo churros. Slatko tijesto koje se friga u ulju te se u Španjolskoj servira uz gustu tekuću čokoladu, no ovdje, da, pogodili ste, servira se uz «Dulce di Lecce», sve u svemu jedna ubojito slatka kombinacija.

Večer u Valparaisu smo morali zaključiti sa njihovim svijetski poznatim jelom a to je «ceviche», mislim bilo bi glupo da kad smo već toliko blizu mora da ne probamo jelo koje je u suštini sirova riba, koja se marinira u soku od limete, sviježeg korijandera, čilija, i malo soli. «Ceviche» je  čisti filet ribe bez kože izrezan na kockice te onda preliven tom marinadom te sve to tako odstoji neokoliko minuta ta ta ista kiselina na neki način «skuha» ribu. Uz to se jede opet kako gdje ili uz kukuruz, ili batat, ili frigani «plantain». Plantain je po izgledu kao banana ali se ne konzumira kao banana nego se konzumira više kao povrće, pretezno se reže na šnite i friga.

Ručali smo na La Vegi, a La Vega je jednostavno velika tržnica sa hrpom lokalnih produkata a time ujedno i lokalnom hranom. Na repertoaru je bila «Chorrillana», a to je jelo koje ima vjerovatno milion kalorija no konzumira se svugdje. Chorrillana je u principu pečeni krumpir sa kobasicom, mesom i pečenim jajima. Negdje kobasice nema, negdje ima, no neizbiježna su jaja i pečeni krumpir. I da, servira se uz majonezu ili raznoraznim sosevima baziranim na rajčici, čiliju, korijanderu i onda vraijacije na temu. Neke sa malo bosiljka, neke sa malo oregana itd. Itd. No, bilo kako bilo, da je fino, fino je!

No porcije su astronomske, ono što je kod nas velika porcija, e pa to je tamo pola porcije, ili tako nekako. Naročito kad jedete sa lokalnih štandova. Ne znam, nisam primjetio da barem tada ima puno «jačih ljudi» no to je vjerovatno jer se to sve konzumira za ručak a večere kao što sam već napisao su laganije.

Meso koje dolazi preko pečenog krumpira može biti ili sa roštilja ili iz pećnice no razlikuje se od štanda do štanda jer svatko ima svoju tajnu verziju...Baš kao kod nas recimo svatko ima svoj recept za sarmu, ili grah. Uz to smo pili nešto što smo iz prva izbijegavali a to je «mote» njihovo tradicionano bezalkoholno piće koje je po meni porilično slatko i sastoji se od sušenih breskvi i na dnu čaše je ili ječam ili pšenica u zrnu. Meni osobno čudna kombinacija, naročito jer se servira uz taj ječam ili pšenicu, no Svenu se jako svidjelo. Inače u taj sok još ide za okus i cimet, i korica limuna no kao što rekoh, meni malo preslatko no u Čileu nema tko to ne konzumira.

Pisco

I tako u još jednom obilasku Santiaga dan je brzo prošao, no za večer smo si ostavili još jednu deliciju a to je sad već svijstski poznati «Pisco Sour» i naravno neizbiježni Merlot i sve to poraćeno empanadama od mesa, morskih plodova i sira. Da budem iskren ne sjećam se kako je večer završila u jednom od lokalnih barova, no sigurno mogu reći da sutrašnji let koji je bio u 7 ujutro bio prava muka.

No, da se još malo vratim na «Pisco Sour». Pisco je jedan destilat koji se pravi od grožđa i obično je proziran ili žućkaste boje sa oko 40% alkohola. Prvi put se spominje u šesnaestom stoljeću jer su Španjolci koji su koloniziralu Čile to počeli proizvoditi. Danas je pisco postao poznat u svijetu kroz koktel «Pisco sour» koji se sastoji od soka limete, bijelanjka, šećernog sirupa i naravno pisca. Mijerice u lokalnim barovima barem tada nisu postojale, nego je sve bilo «od oka», i kako je večer prolazila tako su kokteli postali jači, a da budem iskren kakav je bio Merlot više se i ne sijećam, barem iz toga perioda, no znam da u moderno vrijeme Čile je postala jedna velesila što se vina tiče i vjerujem da će tu i ostati.

Sve u svemu, u pet dana koje smo Sven i ja prvoveli u Čileu, probali smo puno toga a vidjeli još i više, a želja da vidimo pustinju Atakama te onda da pređemo u Peru i dalje tinja, i vjerujem da će ti doći na red jednog dana. Čile je fascinantna zemlja, zemlja koja iako na drugom kraju svijeta ima puno toga zajedničkog sa Europom, na kraju krajeva i Hrvati su tamo došli i uspješno se nastanili, a u današnje vrijeme, gdje su avioni postali puno bolji i letovi pristupačniji, preporučam Čile ne samo zbog izrazite prirodne ljepote, toplog osmijeha koji te dočeka na svakom kutu nego iz zbog hrane koje je stvarno jedinstvena, ukusna i fenomenalna, a da o vinu i ne govorim.