Zdrav život nije garantiran ako pazite što jedete. Puno je važnije što jede vas.

Kao što mnoge na svijetu život nije mazio, nije ni mene. Ali jesu ljudi. Ooo kako su to lijepo radili! Nekad pogledima, nekad riječima, nekad dodirima...i uvijek iskreno. Pojavljivali su se kao po komandi baš kad je najkritičnije. Kako su ta milovanja bila ljekovita, spontana, ne tražeći ništa za uzvrat a dajući sve. Milovali su me i lažima, ali za svaku muku sam imala ponekog spasioca. Smjenjivali su se kao na straži. Nikad se nisu pojavljivali prerano, nikad prekasno...i uvijek u posljednjem trenutku. Bili su to ljudi različitih životnih dobi, spolova, interesa pa i inteligencije. Bili su to obični griješnici, prekaljeni na vrelini ovozemaljskih žarišta, koji su uspjeli uskrsnuti iz grotla vlastitih strahova. Oni razbijeni o dno su umjeli izdignuti se iz vlastite biti. E baš ti. Oni su me reanimirali. Nikad ih nisam tražila, iako sam ih trebala. Valjda ih je ta moja iskrena potreba, nekom tišinom koje samo duše umiju čuti, dovlačila na moje stranputice.

Prilazili su mi s osmijehom i voljeli su me i prije nego što bismo se rukovali. Znali gdje me boli i prije nego što sam zakukala. Hvatali me pod ruku i vraćali na put. Ponekad su samo bili skretničari, ponekad mudraci, a ponekad su i gurali prste u moje otvorene rane uvjeravajući me da će tako zarastati brže. I nisu me lagali. Nikada. Naučili su me da ne postoje greške, samo ispravne odluke koje ponekad zakasne. Ne postoje ogorčenost ni bijes, samo iskreni osmjesi i vjera u bolje sutra, naučili su me da nikad ne strepim jer treba imati povjerenja u ljude. Da nikad ne tugujem jer tugu liječi krotka ljudska riječ, a probleme časna ljudska djela.

Nije me život mazio, ali ja njega jesam. I dan danas zna zarežati na mene. Samo mu namignem, jer ga znam. Ne može me on  stavljati na ispite koliko mogu biti štreberica, niti gristi koliko moje rane mogu brzo zarastati. Na kraju se obeshrabri jer pred odlučnim čak i bezrepa životnja podvije svoj rep.

Dobronamjernih ljudi ima svuda. Iako ponekad djeluje da se baš ne vole regrutirati, uvijek su spremni za juriš. Ponekad strahuju da njihovu dobrotu drugi ne prokockaju pa je često čuvaju u madracima. Znate da se deševa da umre neko staro čeljade koje je živjelo u oskudici, pa mali Cigići na otpadu pronađu u njegovom madracu milion.

Tantala u izobilju

Izbezumljen  otac teško bolesnog djeteta, nazvao je Ured predsjednice (?!?) i zaprijetio da će baciti bombu na zagrebački KBC Rebro, a liječnika zaklati. Naravno, uhapšen je i ne razumijem što je tu čudno. Čovjek ima bolesno dijete s kojim je prošao četrnaest operacija i treba petnaestu. Da nije očajan do izgubljenosti sigurno ne bi nazvao Ured predsjednice. Jer taj ured zovu samo potpuno očajni i izgubljeni. U normalnom stanju znaš da su beskorisni! Izgubio je kontrolu i u razgovoru s birokratima koji su ga valjda do kraja izludili, počeo u očaju prijetiti. Bez obzira što bilo tko mislio o predsjednici, treba biti realan. Niti zna, niti može, niti smije odlučivati o liječenju pojedinaca no slučaj mi zvoni u glavi već par dana navodeći me na razmišljanje što bi na njegovom mjestu. Da živim u Njemačkoj ili Švedskoj, sigurno mi ne bi palo na kraj pameti nazvati Angelu Merkel ili kralja Gustava, ali u Hrvatskoj gdje državni aparat funkcionira samo u zaštiti postojećeg kaosa, stvarno ne znam.