Od rođenja potrebna nam je privrženost drugih ljudi. Na početku naš opstanak doslovno ovisi o njihovoj skrbi a kasnije kvaliteta našeg života u najvećoj mjeri ovisi o kvaliteti odnosa s drugim ljudima. Hrana tek prolazi kroz naše tijelo. Ljudi ostaju. Zauvijek. Grade nas i razaraju. Naklonost, privrženost, lojalnost, odanost, ljubav, povjerenje… I njihove suprotnosti.

Volim i mrzim podjednako intenzivno. No godine su mi donijele i mudrost da između te dvije krajnosti učim ono najbitnije o ljudima... I spoznajem sivo. Pa čak i njegove gradacije. Literatura kaže da se najintenzivnija emotivna stanja javljaju kao nadogradnja ljubavi i straha. Neznanje i strah, odnosno neznanje kojem je uzrok strah, preduvijet su svih vrsta nasilnosti. Osoba koja nije nasilna, oslobođena je straha. Kada se bojite postajete ljuti. Saznanje da je u pozadini svih mojih loših i agresivnih odnosa bio strah, promaknuo je bezosjećajne egoiste i nasilnike u mala blentava i preplašena stvorenjca. Iz očiju svakog od njih me gledao Bamby. Oprostila sam im. Kako se to dogodilo? Čitajte...

Kuda god da idete, idite sa srcem

Prijateljstvo je jedna od prvih veza koje uspostavimo; odmah nakon privrženosti roditeljima. Prijatelji pobuđuju u nama iste emocije kao i partneri; samo bez seksualne želje. Moj najbolji prijatelj je bio muškarac i pola života sam se opravdavala da nismo konzumirali seks. Ustvari naš odnos je bio toliko intenzivan i iskren da je seksualna penetracija bila potpuno nebitna.  Jer su se dogodile sve druge, puno bitnije. Po vokaciji sam crno-bijela. To je moja "Ahilova peta". Znajući to iznimno pazim koga puštam blizu jer kada nekoga pustim, moj racio postane defanzivan.
Uspostavljanje i održavanje površnih prijateljstava često  preraste u održavanje površnih ljubavnih odnosa. Dakle, ljubavni odnosno "prošireni prijateljski" kao i prijateljski odnosi su za mene vrlo intenzivni.
 
Kada skinete ružičaste naočale

Često sam se pitala zašto neke veze prežive i najteže udarce sudbine, a druge se raspadnu na najmanji povod. Zašto kažu da su velike ljubavi, nesretne ljubavi? Zaljubljivanje se događa jer smo uvjetovani. Podsvjesno smo izgradili sliku osobe sa određenim karakteristikama i zacrtali si da su to osobine koje nas privlače. Kada sretnemo osobu koja zadovoljava te zacrtane kriterije, poludimo od sreće i zaljubimo se k'o mala djeca. Moja prijateljica je sahranila čovjeka kojeg je iskreno zavoljela a koji objektivno nije bio osoba njoj kompatibilna. Bili su potpuno neusuglašenih stilova života Često to bude vidljivo tek u zajedničkom životu. Tada počinje ili ne počinje ljubav. Ljubav sa zaljubljenošću nema ništa. Zaljubljenost je jaka, jaka želja. Koja vas navodi na potrebu za posjedovanjem. Svi vam govore "Pa jesi ti dobro? Šta vidiš u njemu? Mlađi je. Stariji je. Ružan je. Pije. Kocka. Ganja komade. Seljačina je..."  Vi zapravo nemate pojma o čemu oni to... Zato vele da je ljubav slijepa. Ustvari ovisnost je slijepa. Privrženost i želja su slijepe.
Moderno vrijeme obilježavaju brzina i površnost koje pridonose prebrzom prelasku iz jedne faze odnosa u drugu. Velik utjecaj na novi trend ima i promjena percepcije okoline na trajnost ljubavnih odnosa, ali i konzumeristički pristup životu koji traži instant uzbuđenje i zabavu prije svega. Sve je dopušteno... I sve je na gumb. Pritisneš ga -prvi program, drugi, treći... Pritisneš ga -kapučino, dulja, kraća... Pritisneš ga -dostava u kuću... Pritisneš ga -hotlinerice štrikaju i uzdišu... U jednom danu proživite ono za što je čovjeku nekada trebalo 50 godina!

Zar je čudno da se odnos prekida jer se među partnere naprosto uvukla dosada ili da vas ponašanje drugoga iritira (ustvari ste kronično iziritirani) ili jedan partner svojim ponašanjem drugoga izaziva na reakciju? Često je odnos naprosto toksičan, a ostajanje u takvoj vezi za osobu koja trpi ima previsoku cijenu. Bez obzira na to je li riječ o odnosu s ovisnikom (bilo koje vrste), zlostavljačem (ne nužno fizičkim nego i emocionalnim), perfekcionistu sklonom kritici, nezreloj i prevrtljivoj osobi, manipulatoru, neumornom zavodniku, egomanijaku, nepreuzimanju odgovornosti ili pretjeranom trošenju.

Neovisno gdje, kada, na koji način i u kojoj mjeri nam bile date emocije, uvijek ih treba tretirati kao dar i prihvaćati s obzirnošću i osjetljivošću. Kako ne bi povrijedili osobu koja nas voli i do koje nam je stalo. Iako smo svi skloni zanemariti osjetljivost drugih ljudi; svatko tko nam je ikada i na jedan trenutak uljepšao život, zaslužuje da ga otpustimo bez okrivljivanja i optuživanja. Bijesa i vike.  Vrijeđanja i predbacivanja.
Današnji odnosi među ljudima ne nalikuju previše na one u doba mladosti naših roditelja i baka i djedova. Ljubav je nakon kontracepcijske pilule i promjena u društvu, postala “slobodna”. Većina ljudi smatra da su na temelju vlastite odluke odabrali partnera ili da je njihov susret bio sudbinski. Na koji god da način ljudi koje volimo, ušli u naš život, njihov izlazak je težak i krajnje traumatičan.  Stoga...
Oprostite i oslobodite se razarajućeg tereta povrijeđenosti. Nadvladajte primitivnu logiku odmazde i radite na uspostavi logike suosjećanja. SVI BI ONI DRUGAČIJE DA SU ZNALI  DRUGAČIJE!

 
Okreni i drugi obraz 
Kada smo zaista povrijeđeni, zadnje što nam pada na pamet je oprostiti. Nešto iznutra traži osvetu. Oko za oko. Zub za zub. Logika emocionalne odmazde "Nek ti bude kao meni".
Imajte na umu da je takav zakon vladao u doba Mojsija, poštivalo se pravilo "Oko za oko, zub za zub". Bilo je nužno izvršiti jednaku odmazdu. Takav je bio propis. Isus, je ublažio Mojsijev Zakon pozivajući ljude na samilost, blagost u postupcima, ljubav i oprost i rekao. "Okreni i drugi obraz."
Kur'an, objavljen Muhammedu a.s., predstavlja sintezu ta dva ranijia propisa: "Na nepravdu se može uzvratiti samo u istoj mjeri, ali oprostiti je bolje."
 
Kako bi zaista oprostili i oslobodili se razarajućeg tereta povrijeđenosti, želimo povrijediti osobu na isti način na koji su sami bili povrijeđeni... No, takvim ponašanjem se samo udaljavate od sebe. Gubite konzistentnost. Poludite... Primjerice, žena  koja je otkrila da je muž vara. Misli; na ljutu ranu -ljuta trava i želi ona prevariti njega... Da bi mu se “osvetila”. A zapravo je samo postala udaljenija od onog što je njeno prirodno funkcioniranje. Željeti zadržati čovjeka kojeg volite a ne biti u stanju oprostiti mu je stvarno -idiotski… Revolt izražavati kroz pretjeranu kontrolu, prigovaranje i preljub iz osvete... Pa to je djetinjasto! Jao ljudi moji, doista ne moguvjerovati ta to mislim i pišem no susreti sa smrću osvijeste nam život. Svako povrjeđivanje je agresija i zbog nesnalaženja u situaciji. Iz nemogućnosti oprosta dolazi do identifikacije s agresorom. To znači; postanemo poput onog tko nas je povrijedio. Na taj način se podsvjesno osiguravamo od budućeg, sličnog povrjeđivanja. Osjećamo da imamo protuotrov.

Po sistemu: ako te netko na ulici ubode nožem, sljedeći put izađi van s nožem u džepu. Tko zna, u nekom trenutku možda nekog i ubodeš. Dok te rana boli, ne pitaš se da li je to u tvojoj prirodi ili ne. Nož je metafora psihičke, emocionalne povrede. Time se možda stvara prividna ravnoteža - sada i ja mogu učiniti ono što je učinjeno meni - a ono što se zapravo događa je da povrijeđena osoba usvaja tuđa pravila igre, na sebe primjenjuje model funkcioniranja koji nije njen. U konačnici biva dvostruko povrijeđena.Tako se loš, obrazac funkcioniranja širi, preslikava se na druge i samim time (kao efikasan sistem emocionalnog preživljavanja) jača.

Kada smo povrijeđeni, zaboravljamo onu najjednostavniju činjenicu (koja je i inače prečesto van domašaja uma sklonog stalnim komplikacijama), a to je da možemo biti i da se smijemo pokazati onakvi kakvi doista jesmo… Tužni, ljuti, preplašeni, tjeskobni. Izraziti kako se osjećamo!

Strah i neznanje uzrokovano strahom uzrokuju nasilje i potrebu da nanesemo bol. Opraštanje može biti prividno, iluzorno i može predstavljati samo bijeg od osjećaja. Jedan od najzahtjevnijih poteza što se tiče praštanja oprostiti svojim roditeljima. Mnogi se postavljaju "iznad" emotivne boli koju su im roditelji nekim postupcima nanijeli. Tu nastupaju razna opravdavanja tipa: "I njihovi roditelji su radili iste greške" ili "Radili su najbolje kako su znali" i sl. To mogu biti činjenice, ali ne i opravdanja. Vjerojatno je i Hitler imao nesretno djetinjstvo. Je li time to što je činio opravdano?  Većina roditelja je napravila jako puno grešaka u odgoju djece. Roditelji bi zapravo trebali  biti temelj praštanja. 

Tek kada si dozvolimo "zabranjene" osjećaje prema svojim roditeljima, u stanju smo ih početi doživljavati kao obične ljude koji griješe, a ne kao tatu i mamu koje se po nepisanom pravilu mora opravdavati, poštivati i voljeti.


Shvatite; nisu niti svi ljudi podjednako pametni!
Mnogi ljudi nisu u stanju (ili odbijaju) shvatiti gdje su pogriješili i kakvim ponašanjem su nekoga povrijedili. Vezanost za to da taj netko uvidi i prizna vlastitu slabost ili problem i ispriča se za svoje ponašanje dovodi do toga da naš unutarnji mir ovisi o njoj ili njemu, što povrijeđenosti pridaje i osjećaj bespomoćnosti. Mnogi se, čekajući da netko otvori oči -načekaju. Neki nikad ni ne dočekaju, a grizu se jer bez toga nisu u stanju oprostiti. Proces bezuvjetnog opraštanja (bez da se traži ili očekuje išta zauzvrat) može biti olakšan produbljivanjem razumijevanja nečijeg ponašanja.

Dubinsko otpuštanje, opraštanje onom od koga smo se osjetili povrijeđenim zahtijeva stalno suočavanje sa samim sobom. Ići ka srži svog ljudskog postojanja znači upoznavati se, kako sa svojim kvalitetama i kapacitetom za sreću, tako i sa svojim slabostima. I svojom boli.

P.S.
Napomenula bih samo onima koji mi duguju lovu -na njih se oprost ne odnosi! Hehehe...

Alma Draganić-Brkić

U nastavku donosim upute za one koji se smatraju dovoljno osviještenima (ili egom ugroženim) pa žele oprostiti...Radi sebe samih!

Izvor je odlična knjiga Jeana Monbourqettea: "Oprostiti da se ozdravi, ozdraviti da se oprosti"

Izvor nesreće čovjekove leži u njegovom egoizmu; u tom što hoće da uvijek drugi rade za njega. Ova bolest se polako uvukla u sve životne sfere; od vjere i politike pa do sporta i kulture. Gotovo da nije ostavila niti jednu oblast, niti jedan stalež ljudi a da ga nije obuhvatila. Bolest je teža samimi tim što se oboljeli od nje, ne može izliječiti osim jakim dozama duhovnih lijekova poput; skromnosti,  priznavanja vlastitih nedostataka i grešaka, nastojanje da se postigne ono što je suprotno tvrdoglavosti i oholosti.

Dvanaest Monbourquetteovih etapa na putu do istinskog oproštenja;
1. Odlučiti ne osvetiti se i prekinuti napadačke aktivnosti
2. Priznati svoju povrijeđenost i svoje nutarnje siromaštvo
3. Podijeliti s nekim svoju povrijeđenost
4. Dobro identificirati svoj gubitak da bi se obnovilo žalovanje
5. Prihvatiti srdžbu i želju za osvetu
6. Oprostiti samom sebi
7. Shvatiti svog uvreditelja
8. Naći smisao povrede u svojemu životu
9. Spoznati sebe dostojnim oproštenja i kao onoga kojemu je već oprošteno
10. Prestati htjeti oprostiti pod svaku cijenu
11. Otvoriti se milosti oproštenja
12. Odlučiti okončati odnos ili ga obnoviti