Planovi su nekako sebični, uvijek u prvom licu jednine, uvijek suhoparno povezani sa materijalnim, sa očekivanjima, sa egom, sa karijerom. Želje su čednije, humanije, odnose se i na druge, uvijek su obojene ljudima, osmjesima i zdravljem. Zato danas imam samo želje. Nemam planove. Planova sam se odrekla u korist duševnog mira. I dalje se naravno, ponekad prevarim, jer sam kao čovjek prokleta nestrpljenjem, pa pomislim kako bi bilo lijepo da se poneka želja ostvari brže. A to ne valja. Sve što se omeđi vremenom, ono ti na kraju uvijek i u pravilu, pokaže srednji prst. Hoće kad hoće. A ne kad se tebi hoće. Zato ostvarenje želja uvijek dođe onim smirenima i vrijednima, a ne onima koji njeno ostvarenje nestrpljivo iščekuju. Ovo je i prvi savjet mojoj kćeri. Ona mi je jedina inspiracija. Jedino njoj mogu pisati. I uopće me ne zanima ni ko nam dolazi ni ko odlazi ni 'ko gdje ide za veleposlanika. 

Prošla sam šta sam prošla. Znam pretrpiti. I bol se znala umoriti čekajući moju suzu. I kad su govorili da nema šanse, opet sam tjerala po svom, pa su na kraju veće rane imali koji nisu ni pokušali nego ja od par lupanja glavom u zid. Majka sam veličanstvene folirantice i mlade dame čiji spoznajni krugovi doživljavaju golem rast i pročišćavanje. Kao da je dobila nekoliko produžnih kabela ali tek mora otkriti kojeg da utakne u utičnicu.

Na moju ogromu radost, već uz podatak koji ruž koristi Chloe Delevingne, barata i podatcima od kad do kad je jeftinija struja, koliko košta jaje,  šta je tekući a šta račun zaštićenih primanja i naravno, koliki je rok za žalbu. Kad sam to shvatila uhvatila me panika. Pa ona može bez mene!!! Taj osjećaj da vas biće koje ste stvorili treba, je toliko ambivalentan ali i toliko ispunjavajući...toliko vas tjera da idete naprijed i gledate samo naprijed, jer je bitno samo da zaštitite i obaspete ljubavlju to jedinstveno stvorenje -svoju kćer. I sve činite mogućim, probijate sve granice ljudske izdržljivosti... I na kraju puf! Ode. Šta sad??? 

To je tako bilo u "tvoje vrijeme", sad ti je drugačije 

Jesam li je dovoljno pripremila, pitam se pomažući joj da se spakira. Knedlu za knedlom gutam dok udišem njen parfem slažući joj veste. Moja kćer, moja prekrasna folirantica, koja ostavlja cipele na sred hodnika i ne izvede psa u korist Facebooka... Pa zašto sam uopće oko toga radila toliku paniku, ima deterđenta -govorim sama sebi dok premećem njene stvari. Sve znam šta je čeka, (razmišljam i dalje pakiram) jer stvari se ipak bitno ne mijenjaju, sve znam; a bolje bi mi bilo da ne znam (sve ja to sama sebi i dalje slažem...)  jer mi to znanje služi jedino da me proganja...ma kako sam bila naivna misleći da će učiti iz mojih grešaka! Ista ja. Samo metoda vlastite kože. Pa jel baš mora (pitam se i dalje pakiram nju) kao i ja? Ali...(opet ja sam sebi dok je pakiram) koji mi je, pa...i nije poanta ljudskog života "raditi po maminoj uputi"...

Nadam se da će i meni i vama koje imate kćeri, suočenje sa strahom da vaše dijete ponavlja vaše greške, donijeti napredak! Valjda moramo prihvatiti da je jedini protuotrov strahu majke, tvrdokornijem od najtvrdokornijeg korova, idealizam pohranjen u djetinjoj srži našega srca. A on kaže da je puno ljepši svijet od ovoga sigurno moguć! I da ona, moja ili vaša kćer, teži da ga takvim učini. Baš kao što ste to učinile vi svijetu, životom svoje kćeri. Našeg boljeg "ja".

Kćeri, ljubavi moja i ponosu moj, fajterice bez premca! Idi, dobit ćeš znak odogzo' kada otkriješ ispravan izraz svojih nadarenosti. Osjetiti ćeš uzbuđenje i život! Tada ćeš znati da je to to. Ako nisi sigurna, zovi ali da ti gledam oči dok pričaš. Mnogi su ovim putem prošli prije nas i mnogi će nas slijediti u vremenima koja su pred nama. Mnogi će mnogi krenuti stazama koje smo mi utabali. Voli sve što radiš. I radi samo ono što voliš. Življenje nema nikakve veze sa ljepotom, jer je prolazna, ni sa pameću, jer danas svatko misli da je ima, a pogotovo sa bogatstvom jer je prokleto. Proživi se tek onda kada svoje unutrašnje biće naučiš kako se ljubavi preboljevaju, kako se krvnicima oprašta, kako se zla dobrotom pobjeđuju, kad ga naučiš kako da snažno šuti, onda kad svi od bola kukaju i kako da najglasnije govori onda kad svi od straha šute. Tek tada čovjekoliki nosilac OIB-a postaje živi Čovjek.

A ja ću sa svojim strahovima već nekako.