Nedavno je objavljeno kako se Ustavni sud nakon 25 godina odlučio na procjenu ustavnosti spomenutog zakona, što je izravni povod za ovaj razgovor.

Iako je pravo na pobačaj u Hrvatskoj ostvareno još 1978. godine, u zadnje vrijeme svjedočimo aktualiziranju rasprave o mogućnosti ograničavanja tog teško izborenog prava. Ukoliko uistinu dođe do ograničavanja prava na pobačaj u legalnim, sigurnim uvjetima to će se najviše odraziti na reproduktivno zdravlje mladih žena koje će biti prisiljene obaviti ga u nesigurnim uvjetima.

Mlade žene koje odluče napraviti pobačaj napraviti će ga makar i ugrozile vlastito zdravlje što će dovesti do nesagledivih posljedica i porasta broja ilegalnih pobačaja kojih je u svijetu prema procjenama ionako 40 % od ukupnog broja. Ima li se na umu da u Hrvatskoj pod utjecajem Katoličke crkve i pripadajućih udruga nije u svim školama uvedeno zdravstveno i seksualno obrazovanje, za očekivati je i porast maloljetničkih trudnoća što će dodatno ugroziti egzistenciju mladih žena. Mlade i siromašne žene bit će time najviše pogođene.

Tekst je posvećen Saviti Halappanavar, stomatologinji koja je u Irskoj umrla u 31.  godini od sepse nakon odugovlačenja s dovršetkom pobačaja u 17. tjednu trudnoće zbog prisustva otkucaja fetalnoga srca. Kada plod više nije bio živ, za majku je bilo prekasno. Njezina smrt postala je simbolom borbe za ženska reproduktivna prava.
 

S odlukom Ustavnog suda da nakon 25 godina počne s procjenom ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, ponovno se aktualiziralo pitanje potencijalne zabrane pobačaja u Hrvatskoj, kao i u ostalim zemljama s ogromnim utjecajem Crkve poput Poljske ili Irske. Kako komentirate "tajming" ovakve odluke?

Ne mogu komentirati pravne aspekte odluke Ustavnoga suda da nakon četvrt stoljeća počne s procjenom ustavnosti Zakona iz 1978. godine, ali mislim da se ipak radi i o (vjerojatno indirektnom) pritisku neokonzervativnih snaga kojima su ženska ljudska prava drugorazredna pa ih se može i žrtvovati ukoliko postoji određeni politički interes. Ovdje u prvome redu mislim na utjecaj Crkve i crkvi pa odmah podsjećam na Rezoluciju br. 1860 koju je donijela Parlamentarna skupština Vijeća Europe 2012. godine, a koja naglašava da je za postizanje jednakosti i nediskriminacije žena de iure i de facto nužno "odvajanje religije i države".

Kada počinje život ne postoji konsenzus niti u medicinskoj struci

Procjena da ljudski život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice, opasna je simplifikacija koja ima religijsku podlogu. O tome kada počinje ljudski život ne postoji konsenzus niti u našoj struci niti među ostalim strukama.

Treba razlikovati životni potencijal dezoksiribonukleinske kiseline, spermija i jajne stanice, oplođene jajne stanice, embrija i fetusa s jedne strane i s druge strane ljudski život kao iskustvenu pojavu osobe - ljudsku osobnost.

Osobnosti nema bez koordiniranog funkcioniranja osjetilnih organa, moždane kore i talamusa (što se događa nakon 23. tjedna) i ona se gradi polaganom akumulacijom vlastitoga iskustva. Sekularisti, među koje spadam, ne smatraju oplođeno jajašce cjelovitim ljudskim bićem u etičkom smislu. Crkva selektivno iskorištava nove znanstvene spoznaje o humanoj reprodukciji preuzimajući modernu retoriku ljudskih prava iako Sveta stolica nikada nije potpisala Opću deklaraciju UN o pravima čovjeka iz 1948. godine, a bome niti CEDAW Konvenciju (Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama iz 1981. godine). Crkva ne uzima u obzir mnogobrojne biološke činjenice pa tako niti činjenicu da se svako oplođeno jajašce uopće ne razvije u dijete. Spontano se pobaci oko 50 %  svih začetih plodova, 20 % dijagnosticiranih trudnoća završi spontanim pobačajem, a neke trudnoće mogu rezultirati stvaranjem zloćudnih tumora. Kako je okrutan taj Bog – i religiozni bi to morali primijetiti.

Trenutno imamo dva zakona u kontradikciji, a Ministarstvo zdravlja se odlučilo, ne miješati u cijelu priču?

Društvo općenito pa i državne strukture s izuzetnom lakoćom prihvaćaju priziv savjesti liječnika/ca i drugog medicinskog osoblja u području reproduktivne medicine. U RH se priziv savjesti u medicini regulira Zakonom o liječništvu, Zakonom o sestrinstvu i Kodeksom medicinske etike i deontologije. Međutim, priziv savjesti je ustavna kategorija samo u vezi s mandatornom vojnom službom, a dobrovoljno odabrane profesije poput vojske i policije ne poznaju tu kategoriju. U medicini kao profesiji, posebno reproduktivnoj medicini priziv savjesti je nešto što volim nazivati nepoštenom neposlušnošću kako je priziv savjesti nazvao moj austrijski kolega CH Fiala. Priziv savjesti u ginekologiji zapravo znači nametati svoja (religijska) uvjerenja zavisnoj i ranjivoj osobi, a budući da su pacijenti-ce uglavnom žene to je i čin rodne diskriminacije. Kolege koji se pozivaju na priziv savjesti pretpostavljaju sebe i svoj religijski interes interesu pacijentice, što je u potpunoj suprotnosti s Kodeksom liječničke etike i deontologije koji kaže da svakom liječniku interes pacijenta mora biti primaran.

Uglavnom se priziv savjesti odnosi na neizvršavanje pobačaja na zahtjev. No, na sreću rijetko, svjedočila sam i odugovlačenju dovršetka neuspjele (odumrle) trudnoće bez obzira na to što je žena obilno krvarila. Dosljedno religiozni liječnici odbacuju, što je najtragičnije, modernu kontracepciju, ali i bilo kakve manipulacije oplođenim jajnim stanicama i ranim embrijima (tijekom liječenja neplodnosti, npr.) U svakom slučaju priziv savjesti u reproduktivnoj medicini je neprikladan, neprovediv i neprofesionalan, jer kontracepcija i mogućnost pobačaja u sigurnim uvjetima čuva žensko reproduktivno zdravlje, a prizivači (ne samo liječnici/e veći drugi medicinski radnici/e) stavljaju nečinjenjem dijela poslova ženin život na kocku i guraju problematiku pobačaja u ilegalu o čemu je izvještavao i naš tisak. Istraživanja o prizivu savjesti u medicini vrlo je teško i provoditi jer se neki pozivaju na priziv savjesti dok rade u javnoj službi, a ti isti u privatnome sektoru priziv ne iskazuju kako je pokazala Joanna Mishtal u svom doktoratu o stanju reproduktivnih prava u Poljskoj gdje Crkva ima golemi utjecaj na državne strukture.

Da li je naš zdravstveni sustav spreman za "neokonzervativnu prijetnju" koja se događa u zadnjih nekoliko godina?

Nije spreman. Čini mi se da su reproduktivna prava žena malo važna svakom društvu. Koliko god demokracije bile razvijene, patrijarhalni obrasci su još uvijek duboko ukorijenjeni. U tranzicijskim državama gdje Crkva ima veliki utjecaj na državne strukture pa i medicinsku profesiju podilazi joj se, ne obazirući se na znanstvene temelje medicine. Redukcijama reproduktivnih prava žena, naročito zabranom pobačaja na zahtjev, ništa se dobroga neće postići. U nas je za sada broj pobačaja u padu, prevalencija upotrebe kontracepcije (suviše) polako, ali ipak raste. Redukcijama prava na pobačaj u sigurnim uvjetima postići će se samo to da će ilegalnih pobačaja biti više, a cijena će im se povećavati. Mlade i siromašne žene bit će najviše pogođene. Naša službena statistika (Ljetopis Zavoda za javno zdravstvo) u vezi s pobačajima nije savršena (pa tako, primjerice, navodi nepostojeće zakonske akte - Rješenje Ministarstva zdravstva iz 1996. godine), ali je jedina koju imamo i u nju je sigurno uložen golemi trud imajući u vidu da je prikupljanje podataka jako teško (brojke kao i nigdje u svijetu ne odgovaraju realitetu). Zato i jest važno da pobačaj ostane u sferi legalnog kako bi ga država mogla nadzirati i osigurati dostupnost pobačaja u sigurnim uvjetima. U svijetu godišnje umre oko 50.000-70.000 žena od posljedica pobačaja u nesigurnim uvjetima.

Neke bolnice uopće ne rade pobačaj na zahtjev i da imamo slučaj zagrebačke bolnice Sveti duh u kojoj se svi liječnici pozivaju na priziv savjesti

Da, svakako je teže dostupan nego prije. Vidim to iz razgovora s pacijenticama koje zahtijevaju prekid trudnoće. Na primjer, pobačaj se može izvršiti kirurškim putem ili lijekovima (kirurški i medikamentozni pobačaj). Medikamentozni se radi svuda u svijetu i mnogim ženama je puno prihvatljiviji. Kod nas takav pobačaj možete učiniti samo u Rijeci i to odnedavno. U Zagrebu se ne može nigdje. Nadalje, ukoliko su svi ginekolozi u jednoj javnoj ustanovi prizivači (što je to drugo nego institucionalni priziv), jasno je da je dostupnost pobačaju umanjena. Stoga je u periodičnom izvješću za Hrvatsku, Cedaw odbor u srpnju 2015. godine pozvao Republiku Hrvatsku, između ostaloga, da osigura da korištenje priziva savjesti ne spriječi neometan pristup uslugama skrbi o reproduktivnom zdravlju, osobito pobačaju i propisivanju kontracepcije te da za to osigura sredstva Zavoda za zdravstveno osiguranje. Također poziva državu stranku da osigura adekvatnu edukaciju iz područja seksualnog i reproduktivnog zdravlja u školama.

Liječnici za vrijeme specijalizacije rade abortuse, a nakon specijalizacije ne rade

Teško je kontrolirati takvo ponašanje, kako uopće utjecati na hipokriziju? Pa i zbog takvih činjenica Inicijativa liječnika za regulaciju priziva savjesti u medicini postoji i djeluje. Osim toga manjkavosti sadašnje zakonske regulative priziva savjeti su očite. Tako nisu određene važne formalnosti pri iskazivanju i odobravanju priziva (od izvještavanja nadređenoga do izvještavanja ministarstva zbog potrebne planiranja kadrova - registar prizivača), nije regulirana obveza informiranja pacijentice o statusu pojedinog liječnika prizivača (na primjer pri odabiru ugovornoga ginekologa/inje po Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, žena želi hormonalnu kontracepciju, a doktor ne da jer se priziva...), nisu propisani postupci relicenciranja onih koji ne obavljaju određene postupke pa gube kompetentnost, nema propisa o nadoknađivanju nerada na poslovima koje prizivači odbijaju izvesti, nije propisano licenciranje i akreditacija ustanova koje ne obavljaju kompletan program iz područja ginekologije i opstetricije. Pitate za specijalizante, a što sa studentima koji već pri upisu medicine imaju priziv?

"Priziv savjesti znači nametanje religijskih uvjerenja zavisnoj i ranjivoj osobi, a budući da se radi o ženama - to je i čin rodne diskriminacije" 

Podaci o broju prizivača savjesti uopće ne postoje. U Velikoj Britaniji taj postotak je oko deset posto, u Italiji čak 70 posto. Kod nas nema podataka, barem ne u službenim statističkim izvještajima. Registar prizivača bi morao postojati kako bi se, ako ništa drugo, mogao organizirati posao.  
 

Ministarstvo zdravlja nema neke mehanizme kontrole provedbe politike dostupnosti pobačaja

Ministarstvo zdravlja (pa i Komora) uvjeravaju da kod nas ima dovoljno pravnih akata kojima se priziv savjesti regulira. Mi tvrdimo da nema, a ja tvrdim da je teško ili čak nemoguće postići ravnotežu između reproduktivnih prava žena i prava na priziv savjesti. Zbog nemogućnosti iznalaženja ravnoteže, odnosno kompromisa u nekim zemljama ne postoji mogućnost priziva savjesti u medicini (Švedska, Finska, Češka, Island i Bugarska). Na stranicama Ministarstva zdravlja bi trebalo pisati gdje se može obaviti pobačaj, koliko košta i slično. Ne vidim razlog da se tako nešto ne napravi. Ne vidim razlog da se ne odredi cijena, kao što ne vidim razlog da legalan medicinski zahvat ne financira HZZO kao što traži odbor CEDAW. Abortus učinjen u sigurnim uvjetima dio je brige o reproduktivnom zdravlju žene i nema druge kvalificirane osobe osim ginekologa za to, nitko drugi nije kompetentan za izvođenje tog medicinskog zahvata.

Zašto je abortus uopće toliko skup ako je legalan?
Prevelikom cijenom abortusa zapravo se ucjenjuju žene koje ga žele/moraju izvršiti, a žena koja se odlučila na pobačaj učiniti će sve da ga realizira. Medikametozni pobačaj je jeftiniji, ali nije svugdje dostupan. Ne znam zašto je cijena tolika i tko određuje cijenu, to biste morali upitati Ministarstvo zdravlja i one koji se bave financijskom politikom u zdravstvu.

Valjalo bi daleko više naglašavati nekontracepcijske dobrobiti hormonalnih kontraceptiva. Od liječenja nekih dosta čestih bolesti koje mogu značajno ugroziti reproduktivno zdravlje (endometrioza), liječenja hormonalnih promjena (sindrom policističnih jajnika), prevencije anemije, pojave cisti na jajnicima, a nakon petogodišnjega uzimanja i značajnoga smanjenja rizika od obolijevanje od raka jajnika... Suviše se govori o rizicima koji su za zdravu, mladu ženu zanemarivi u odnosu na dobrobit. Postoje dvije vrste pilula koje se dobiju na recept uz participaciju, hitni kontraceptiv je bezreceptni lijek, krećemo pomalo naprijed, ali daleko od toga da smo zadovoljni. U svakom slučaju, prevalencija upotrebe hormonalne kontracepcije je niska, samo oko deset posto žena koristi hormonalnu kontracepciju. Podsjetimo se da je porastom korištenja hormonalne konracepcije na 30 % u SAD smanjen broj pobačaja za 25 %!

Postoji temeljni zakon iz 1978. godine koji je odličan, koristi izraze i nazivlje sukladno ondašnjem vremenu, ali je to i dalje odličan zakon. Zahvaljujući i tom zakonu i dovođenju reda u taj segment reproduktivne medicine, broj pobačaja je u zadnja dva-tri desetljeća značajno pao, čak i kad dodate ilegalne pobačaje (procjenjuje se da je 40 posto pobačaja u svijetu kriminalno). Nisam sigurna da bi mijenjanje tog Zakona u ovoj situaciji bilo pametno ili produktivno. Treba poboljšati dostupnost pobačaja u sigurnim uvjetima, omogućiti da ga plaća Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, uporno propagirati efikasne kontracepcijske metode poput pilule i kondoma, naročito za mlade, odmah osigurati modernu edukaciju (spolni odgoj) u školama, na znanstvenim, a ne religijskim temeljima.

"Nemoguće je postići ravnotežu između reproduktivnih prava žena i prava na priziv savjesti. Zbog toga u nekim zemljama ne postoji mogućnost priziva savjesti u medicini (Švedska, Finska, Češka, Island i Bugarska)" 

Nitko neće nikada i nigdje potpuno točno moći izbrojiti sve pobačaje, brojevi koje navodimo okvirni su i da, vrijede i za Hrvatsku. Žene koje idu na pobačaj žele diskreciju, pogotovo u malim sredinama i u ozračju koje sve češće tolerira da se pobačaj naziva ubojstvom. Naše su (i ne smo naše) službene statistike nedovoljno precizne (to priznaje i Zavod za javno zdravstvo ovlašten za vitalnu statistiku, kako se navodi, zbog promjene sustava izvještavanja). Prema tom izvoru broj je pobačaja u padu ili stagnira, za što je zaslužna i struka, odnosno ginekolozi i svi koji se bave reproduktivnom medicinom. U svijetu se godišnje obavi oko 50 milijuna abortusa, a od toga broja 40 % je kriminalno. Dakle odljev u ilegalu u tome segmentu reproduktivne medicine postoji i danas, skoro pola stoljeća nakon dekriminalizacije pobačaja u većini europskih zemalja.

Novine su pisale o tome, ja to ne mogu potvrditi. To je problematika o kojoj se moraju brinuti odgovorne državne službe, pa i policija i DORH. Ilegalnim-kriminalnim pobačajima teško se, ako uopće, može stati na kraj. Žena koja želi pobaciti uvijek će naći način da pobaci pa makar dovela svoj život u opasnost. Ako se kod nas reducira pravo na pobačaj, već vidim cvjetanje ilegalnog "biznisa" kod nas, ali i s one strane granica (žice neće biti prepreke). Ta priča je dobro poznata, tako je i sa ženama iz Irske koje odlaze u Englesku na pobačaj. Pitanje pobačaja je u nas temeljem Zakona iz 1978. godine zapravo dobro uređeno i bez obzira na sve manjkavosti koje bi nadležni mogli s nekoliko pravnih akata ispraviti, sistem funkcionira. Nema zabilježenih smrti od posljedica pobačaja u nesigurnim uvjetima, dostupnost kontracepcije je ipak sve veća tako da bi zadiranje u to uz reduciranje prava na pobačaj na zahtjev bilo jako, jako neodgovorno.

Kolika je odgovornost Ministarstva zdravlja jer zapravo je sad sve na pravnoj struci?
Ministarstvo zdravlja bi moglo i moralo puno više činiti u vezi s reproduktivnim pravima žena. Vidjet ćemo što će pravnici reći po tom pitanju, nadam se da neće ignorirati pravnu stečevinu modernoga svijeta koja priznaje osobnost čovjeka koji je rođen. Tako niti jedna država na svijetu ne registrira pobačeni plod u državnim maticama umrlih osoba niti izdaje smrtni list kao za mrtvorođeno ili kasnije umrlo dijete ili odraslu osobu. Stoga je Europski sud za ljudska prava u slučaju Vo protiv Francuske (8. srpanj 2004. godine) presudio da se čl. 2.1. (pravo na život) Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ne odnosi na fetuse u maternici nego tek na ljude nakon rođenja.

Vjerskoj instrumentalizaciji znanosti u medicini nema mjesta, takva instrumentalizacija vodi teokratskim ciljevima, a znanstveno promišljanje do zidova omeđenih dogmama.

Jelena Svirčić  (Lupiga.com)