Počnemo ranjeni nevine dočekivati na nož, uplašeni uterivati strah u kosti hrabrima, svo vrijeme bolujući od teške bolesti koja se zove samosažaljenje. Ne vidimo vrata za izlaz iz mraka, napipavamo ih i tumaramo obično se tada hvatajući za pogrešne izbore. Pričamo o slomljnom srcu u tom trenutku ne znajući da ono zarasta puno brže nego povrijeđeni ego. To je ta optička varka kada slijepi od bola pomiješamo srce sa egom, pa se zarobimo godinama liječeći neizlječivog najvećeg neprijatelja – vlastiti ego.

Njemu ne treba titrati, povlađivati mu, tješiti ga. Čim počne gladan pištati, ne treba ga hraniti  već ga ko kopile daviti pod jastukom, ko prvo mače baciti u vodu. Ako se to ne uradi onda tako nekastriran i potentan se krene pariti sa našom sujetom i onda, kao neka gamad, svakodnevno štancaju male ego tripove kojima dezorijetnirano davimo okolinu. Nema tog neprijatelja iz prošlosti koji nam može nanijeti više bola nego vlastiti ego u sadašnjosti.

Sve je zapravo vrlo jednostavno. Nema tih dana koji ne idu u naprijed, niti sutrašnjice koja može ići unazad, zato prošlost nekim organskim, prirodnim putem, umjeli mi to ili ne, preskočimo. To je neporeciva istina, koju i kada bismo htjeli slagati isprištila bi nam nepca. Zato, sve te pokojne slagane poljupce koji su nas naučili da ljubimo strastenije, te progutane slatke laži koje su nas naučile da sirovije ispljunemo istinu, te urokljive sudbine koje su se očešale svojim šugavom preponama o malo naše ljubavi, te nedovršene priče koje ni na uvodu nisu imale smisao, i statiste bez uloga u našim životima treba pustiti da nas prođu.

A kad nas prođu, naučimo da ih volimo i da im budemo zahvalni. Svane dan kada nas životna škola natjera da ih se sjećamo kao ponavljači svojih nabubanih lekcija za popravni.

Tada je vrijeme da izvadimo iz đačkog ruksaka sve greške, strahove i bol koje smo nosili u njemu kao kamenje zbog kog nismo mogli   naprijed. Tada smo spremni uskrsnuti iz vlastitih strahova i sahranjenog ega, pametniji potrčati u zagrljaj novim prilikama, da sada damo srce novim ljudima i ponovimo iste stvari sa njima svjesni da nisu one bile pogrešne, nego naše procjene ljudi sa kojima smo ih onda, u prošlosti, željeli.

Blogdan