Stotine puta sam prehodala Ramblu i kupila (poput Murillove slike posloženo) voće na tezgama La Boquerije. Nikada mi nije dosadila. Osim što je u svako doba prepuna šetača, ta široka pješačka ulica sa drvoredima poznata je po kioscima sa novinama i cvijećem, uličnim artistima i pantomimičarima koji se bore za naklonost publike. Pršti od boja i živosti. U Barceloni su jučer poginuli turisti. Poginuli su ljudi koji su tren ranije hodali, uživali na suncu, razmišljali kako je život lijep i kako su blagoslovljeni jer imaju priliku makar na kratko, udahnuti energiju tog čarobnog grada. Grada koji su najtočnije pjesmom opisali Monserrat Caballe i Fredie Mercury. Barcelonu se i može jedino pjesmom pokušati opisati.

Besrajno sam tužna. Moj grad je izgubio nevinost. Sigurno su isto pomislili stanovnici (ili oni koji su to priželjkivali biti), mnogih gradova u koje se provukao nečastivi i zakrvario ulice namijenjene ljubavi i svoj ljepoti koja nam je data na uživanje za tako kratkog zemaljskog života… Ali Barca je moja! I svačija. Nikada u njoj nisam osjetila netrpeljivost a naročito prema Marokancima, Alžircima i Tunižanima. Iako su većim dijelom (u Barceloni) svodnici, dileri, šverceri i lopovi.

Zbilja je preteška frustracija svakog čovjeka, bez obzira koliko je dobar ili manje dobar, materijalist ili duhovnjak, polupismen ili intelektualac, vjernik ili ateist, da klinac od 17 godina -izgledom kao i svaki njegov vršnjak, sjedne u kombi i gazi sve pred sobom! Ubije četrnaestoro ljudi! U kiosku na Rambli je jedna premedena starija, debeljuškasta Kolumbijka prodavala voće u čokoladi. Kupovala sam ga i kad mi se nije jelo jer sam volila s njom popričati. Dozivala bi me imenom i kad sam žureći prolazila kraj njenog kioska. I utrpavala mi čokolade. Un poco del energia, Alma -rekla bi. Nadam se da je živa ali ako i jest -poginuli su slični takvi. Puni ljubavi. Uvijek baš takvi poginu.

A toliko je onih kojima ljubavi fali! Pa postaju grubi, oholi, bezosjećajni i u stanju su napraviti svakakva sranja koja rade posao pogrebnicima. Bez ljubavi razvijaju strahove, gomilaju nesigurnost. Gde je nesigurnost, tu su i fobije, a par redova iza njih se kriju nacionalizam, šovinizam... i terorizam. Malo je terorista koji su u mladosti bili razmaženi, koji su se davili u pažnji i ljubavi. Iako volim misliti da sam tolerantna, okreće mi se želudac od svega šta se dešava na planeti pod geslom "Božja volja". Ne postoji religija koja opravdava ubijanje, a toliko njih ubija u ime nje!

Svijet već nekoliko desetljeća srlja u takvu kanalizaciju da je samo bilo pitanje gdje će se ponovo začuti jauci i sirene hitne. I? Šta možemo uraditi? Ništa. Možemo se samo uzdati u dobru sreću da se nećemo naći na putu nekom kretenu koji se  dočepao kombija. Kužite vi taj horor! Kombi. Dakle nije oružje. Nije namijenjen uništenju čovjeka već da služi čovjeku.  Ma, odavno smo izgubili kompas kao čovječanstvo! Kapitalizam nam daje privid slobode, a teško da smo ikad bili zarobljeniji. Naši okovi su dugovi, krediti, ugovori... Zbog njih čuvamo radna mjesta kao malo vode na dlanu, zbog njih ćemo zatvoriti oba oka pred nepravdom. Kada kažem nepravdom, mislim i na one koje uključuju stotine ili tisuće nevinih žrtava; od kuda terorizam i kreće.

Kad se radi o novcu -svi su iste vjere

Pogledajte tko vlada svijetom, tko drži banke, tvornice lijekova, tko su vlasnici medija i kako se svi oni ponašaju iz dana u dan. Njima odgovara kaos. Kaos skreće pažnju sa ekomonskih stvari koje su bitne. A njima osim ekonomije ništa drugo nije važno. Situacija na cijeloj planeti odavno je preskočila nivo uzbune. Bojim se da nam nema bijega. Gdje god da jesmo.

Jedino što mogu uraditi u takvom svijetu, što savjetujem i vama, je pokušati se maksimalno izolirati. Zatrpat ću se knjigama, pločama mog tate i filmovima. Još više nego do sad. Okružit se ljudima koji ne mrze. Trudit se da broj takvih ljudi oko sebe stalno povećavam. Ljude koji znaju da se empatija ne nalazi u supermarketu kraj police sa sirevima. I koji znaju voljeti. I ne mrze. Netko će reći da je samo to i potrebno da bi se ovaj svijet promijenio, da bi postao bolji. Da! Ali samo pod uvjetom da takvi postanu i moćni ljudi sa puno novca. Oni koji pokreću planet, koji vama i meni daju plaću. Nažalost, teško će se to desiti.

Ljudi će se i dalje ubijati  oko religije, granica, nafte, love i love. I sve više i sve jače. A ova ekipa koja ima sav novac ovog svijeta, što nudi nikad povoljnije kredite, što ima lijek za svaku bolest i što se na TV-u zgražava nad terorističkim napadima dok istim tim teroristima šalje šlepere sa oružjem, nastaviće trljati ruke i biti sve bogatija. I govoriti da terorizam ne smije posijati strah i zatvoriti nas u kuće. Mi tu ne možemo uraditi ama baš ništa. Niti ćemo ikada moći.

...Font Magica, predivan ples svjetla, muzike i vode, koji sam hipnotizirana promatrala s prozora na Plaça de Catalunya, s kojeg se prostirao pogled na Las Ramblas, zauvijek će plesati u mojim očima. Baš onakav kakvog sam ostavila. Veličanstven kao Barcelona.

broken heart