Motocikli su nagurani od ruba do ruba ulice, no ono što je posebna vozačka vještina sajgonskih motociklista izražava se u tome da često svi kreću u istom vrijeme ali u različitim smjerovima, bez da se sudaraju! Dvosmjerna ulica je u ustvari četverosmjerna jer se u svakoj traci vozi u oba smjera. Zvuči komplicirano i za lakše razumijevanje valja reći da svatko vozi u smjeru koji mu u određenom trenutku najviše odgovara. Jednosmjerne ulice su u praksi nepoznanica.


Snaći se u toj gužvi na kotačima, a svima se žuri, na svu sreću kod vozača ne izaziva histeriziranja kojima često možemo svjedočiti na zagrebačkim ulicama u jutarnjim satima. A, pješaci, ima li takvih, vjerojatno se pita čitatelj. Naravno, nisu svih sedam milijuna stanovnika Saigona motorizirani. I oni su razvili jednu posebnu vještinu za koju možemo reći da postaje genetska i prenosi se s koljena na koljeno.

Riječ je o prelasku ulice. Zebre i semafori od male su pomoći jer bez obzira na to kakvo je svjetlo na semaforu rijeka motocikla teče bez prestanka u svim smjerovima. Tehnologija prelaska ceste vrlo je jednostavna. Sva je mudrost u tome da pješak cestu prelazi apsolutno polako, ne koračajući normalno već jednostavnim stavljanjem stopala pred stopalo. Na taj način vozači motocikla imaju vremena zaobići pješaka. To zaobilaženje najviše podsjeća na koridu u kojoj je pješak toreador a motocikli su bikovi. S time da toreador to jest pješak, ne izbjegava bika već motocikli zaobilaze pješaka. Osjećaj takvog prelaženja ceste neponovljiv je doživljaj, jest da traje ali vrijedi ga iskusiti i manje je opasno od koride s pravim bikovima. Naravno, pri tome nije dobro gledati ni lijevo ni desno, kako bi se izbjegla panika. Zvuči suludo ali prijeći cestu zatvorenih očiju potpuno je moguće ako se korača metodom stopalo pred stopalo. U toj silnoj gužvi autoru ovih redova se nikad nije dogodila da mu netko prijeđe kotačem preko stopala, a kamoli da ga obori. Koliko prelazak ulice zna biti frustrirajući najbolje se vidi na licima preneraženih stranaca koji sleđeni od užasa stoje i ne usude se krenuti u tu  nesvakidašnju avanturu. Problem je riješen tako što je u centru Saigona, gdje se kreću stranci, raspoređena posebna policija na križanjima ulica. Ti policajci imaju samo jedan zadatak – prevesti uplašene strance, poput malih pačića, preko ceste.


Kad prođe jutarnja gužva na red dolaze zbivanja uz sredinu dana. Iako je gužva manja nego u jutarnjoj špici rijeke motocikla i dalje teku. U novijim dijelovima grada gdje su ulice šire gužva je osjetno manja, no u starom dijelu Saigona, onoga izgrađenog u doba dok je Vijetnam bio francuska kolonija ulice su uže i gužva je i dalje poprilična. No, likovi na motociklima su drugačiji. Mnoštvo je djevojaka i žena na motorima, ide se u šoping ili na partiju razgovora kod prijateljice i to je prilika vidjeti kakvi su odjevni. Kad je riječ o odjeći može se zaključiti kako stanovnice Saigona prate modu jednakim intenzitetom kao i Zagrepčanke, Splićanke ili Riječanke. No, dok Hrvatice modu demonstriraju uglavnom kao pješakinje u Saigonu se to zbiva na kotačima. U tom dijelu dana može se vidjeti kako pitanje mode nije samo odjeća već su i sami motori pitanje mode i podložni dodavanju modnih detalja. Ipak, kad je riječ o modi onda su večernji sati trenutak kad moda dolazi do punog izražaja, posebno među mladima. Kako im je veći dio dana vezan uz motocikle ne iznenađuje da mladi i večeri provode mobilno. Umjesto sjedenja po kafićima večernji sati se provode u kruženju gradom na motociklima. Postoji nekoliko točaka u centru grada gdje se obavezno odlazi. Na tim mjestima provodi se neko vrijeme, slika se mobitelima i slike stavlja na Facebook a onda kreće dalje. I kao što se u Hrvatskoj koriste mobilni telefoni u toku vožnje, iako je to prekršaj, isti je slučaj i u Saigonu. Telefoniranje, čitanje SMS poruka u toku vožnje je normalna stvar. Vijetnamski policajci nisu pojam zakona i reda i kaznu je uvijek lako zamijeniti dobrovoljnim prilogom policajacu. Vijetnam je zemlja koja ima veliki ekonomski rast i u sedam mlijunskom Saigonu mnoštvo je bogatih ljudi. No, skupih, moćnih motora malo je na ulicama.

Vaš je reporter u toku svog boravka u Saigonu u dvadesetak dana vidio samo jedan takav motor iako sam svaku večer provodio na ulicama. Osim što teškim motorima nije lako manevrirati pretrpanim ulicama takav način pokazivanja materijalnog bogatstva za sada još uvijek nije zaživio. 

Motocikli su zauzeli toliko prostora na ulicama da gotovo da i nema mjesta za automobile. Jedina vozila na četiri kotača su taksiji i to sa šest i više sjedala. Ono što se nikada ne mijenja na saigonskim ulicama bilo da je dan ili noć su ulični serviseri. Gledajući na sve strane krpanje guma čovjek bi pomislio kako se u Saigonu koriste najlošije gume na svijetu. No, to je samo privid, naprosto milijuni motocikla su na ulicama pa je i broj guma koje puštaju veći nego u gradu gdje je broj motocikla daleko manji u odnosu na broj stanovnika. Ritam življenja na motociklima, jer u Saigonu se na motociklima provodi toliko vremena da se može reći kako se na njima živi, traje do duboko u noć. Uzrok tome je i tropska klima u kojoj nema hladnoće koja bi ispraznila ulice. Jednako je i s čestim tropskim kišama. Kad se spuste ti topli pljuskovi motociklisti se zaustavljaju tek toliko da bi navukli plastične kabanice i onda se ide dalje. Čim se spusti pljusak uz rubove ulica stvore se bojni prodavači laganih plastičnih prekrivala čija cijena ne prelazi trećinu hrvatske cijene kutije jeftinih cigareta. 


Javni promet kao i u većini gradova Jugoistočne Azije nije razvijen, naslijeđe je to razdoblja kad su te zemlje bile europske kolonije. Ono malo javnih gradskih autobusa u Saigonu prestaje voziti u osam navečer, a taksiji su skupi i ne imati motocikl u večernjim satima znači biti, slikovito rečeno, u totalnoj banani.

Tekst i fotografije:
Jasmin Krpan