Dok je mađarski socijalizam cvao, što će reći prazne police u prodavaonicama uglavnom služile za zabavu gladnim muhama; automobilom sam išao put Kijeva. Kad sam stigao do Budimpešte, već je bila noć. Odlučio sam ne zaustavljati se, nego voziti dalje prema granici s ondašnjim SSSR-om, pa dokle izdržim za volanom.

Na izlazu iz Budimpešte, u jednom istočnom predgrađu, gdje se grad polako, ali sigurno pretvara u selo, zaustavila me je “radnička patrola”. Mlađim čitateljicama i čitateljima taj će pojam biti prilično nejasan – “radnička patrola” bila je skupina od tri čovjeka koji su dežurali na cesti s ciljem "očuvanja" socijalističkih tekovina i morala. Na rukama su imali trake s nekim meni nerazumljivim natpisom.

Nisu mogli hapsiti, ni previše gnjaviti i najgore što su mogli učiniti bilo je pozvati policiju. Osnovna im je svrha bila loviti lokalne đilkoše da ne padnu pod utjecaj Zapada, a u strance se nisu previše petljali, jer oni su ipak bili domena obične i tajne policije. No, te su večeri možda popili za nijansu više tokajca pa im se pogled zamutio. Tek kad su me zaustavili, primijetili su da je riječ o automobilu sa stranim oznakama. Da su bili veseli, osjetio sam kroz prozor automobila kad se jedan od njih nagnuo prema meni i započeo, kroz alkoholna isparavanja, nešto govoriti na mađarskom.

Jedan od trojice veseljaka s trakama “radničke patrole” bio je Rom. Sa zabačenim šeširom na glavi nije mi izgledao nimalo strogo. Imao sam osjećaj da je muzičar, a druga dvojica partijska ili, kako se danas kaže, stranačka sitnež. U automobilu sam imao, pripremljen za takve slučajeve “radničkih” presretanja, pretinac pun malih bočica od tri decilitra “Badel brandya” nekad   popularnog pića koje je dobro funkcinirao kao zamjenska valuta u zemljama istočnog blika.. Dug je put bio preda mnom. S tri bočice “brandua”, koje su bez oklijevanja prihvatili, svi su mogući nesporazumi otklonjeni. Na slabo osvijetljenoj ulici budimpeštanskog predgrađa veselo su prinosili ruku glavama na pozdrav dok sam zatvarao prozor i kretao dalje.

U “onoj” Budimpešti; Romi nisu bili baš službeni dio turističke ponude, no bili su dio kolorita velikoga grada koji je po mnogočemu jedinstven na karti Europe. Budimpešta je uvijek odisala imperijalnim duhom, bila je velika i prostrana, s uzdignutim Budimom i u realnom socijalizmu. U posljednjem desetljeću naglo je procvala. Nestalo je prašnjavo sivilo koje je obilježilo razdoblje socijalizma. Oronula pročelja zamijenila je arhitektura stakla i čelika. Središte grada obojeno je neonom stotina blještavih prodavaonica. Na ulicama Budimpešte šeću se turisti iz cijelog svijeta. Razgledaju, fotografiraju, uživaju u jelima u malim restoranima...

Prilikom nedavnog posjeta mađarskoj metropoli uputio sam se do velikih stepenica koje od Dunava vode prema vrhu Budima kako bih s uzvisine promatrao lijeni ali nezaustavljivi tok Dunava. Volim velike rijeke koje prelaze granice. Nikad mi nije dosadno promatrati ih. Kad sam došao gotovo do vrha, začula se muzika. Prava romska. Na prostranom odmorištu s kojega se stepenice račvaju lijevo i desno bila su dvojica Roma, jedan s gitarom, drugi s violinom. Obojica u odijelima, elegantni, posvećeni svojoj svirci kao da je to u tom trenutku najvažnija stvar u Budimpešti. Sjetio sam se Roma iz “radničke patrole” i pomislio – što je danas s njime? Naravno, besmisleno pitanje. Možda je umro od ciroze jetre, a možda je nakon pada socijalizma postao poduzetnik, kupio apartman na Jadranu i uživa u blagodatima tržišne ekonomije.

Rome zovu kojekako. Na našem prostoru oduvijek su bili nazivani Cigani, sve dok nisu dobili status nacionalne manjine i zakonski naziv Romi. U Francuskoj ih zovu “Gitanes”, po njima se zovu i najpoznatije francuske cigarete “Gitanes”, u Španjolskoj “Gitanos” i “Ciganos”, u Engleskoj “Romnichels”, u Sjevernoj Americi “Kalderashi”. U Njemačkoj i Austriji nazivaju iz “Zigeuner” ili “Sinti”. Na Kavkazu ih zovu “Lomi”. U nekim zemljam ti nazivi imaju uvredljivu konotaciju. Nekad označavaju etničku podgrupu u romskom narodu, poput Ashkala na Kosovu, Ljula u Središnjoj Aziji.

Podgrupe su određene ili zanimanjem kojim su se bavili ili prostorom na kojemu su se nastanili. Tako su “Rudari”, što je jasno iz imena, Romi koji su radili u ugljenokopima, a “Ungaritza” Romi nastanjeni u Mađarskoj. Koliko točno ima Roma u svijetu, nitko ne zna. Na europskom ih je kontinentu oko četiri milijuna. Najviše ih je na Balkanu, ponajprije u Srbiji,  no ima ih i u drugim europskim zemljama. Na sjeveru Europe, u skandinavskim zemljama, teško ih je odijeliti od Skandinavaca. Predodžba o Romkinji iz opere “Carmen” u Švedskoj ili Finskoj nema veze sa slikom o Romima na jugu Europe. Skandinavski Romi plavokosi su, s plavim očima. Ljubav čini svoje. I u drugim zemljama Romi su, što se tiče izgleda, odjeće, frizura, gotovo poprimili obilježja sredine u kojoj žive. U Americi piju Cocal Colu i voze pick up ternece. Može se reći da su Romi zrcalni odraz nas samih. (!!!)

Kako nemaju pisanu povijest, njihovo je podrijetlo dugo bilo nejasno. Znanstvenici su se počeli zanimati tim nomadskim narodom tek prije 200 godina. Na osnovi lingvističkih dokaza utvrđeno je da su došli iz Indije. S kime i zašto, nije poznato. Jesu li došli putem koji je otvorio Aleksandar Makedonski, kako neki pretpostavljaju, još nije točno utvrđeno. No, genetska istraživanja potvrdila su njihovo indijsko podrijetlo.
Romi oduvijek fasciniraju svijet oko sebe, osobito umjetnike. Mnoge rock grupe imaju barem jednu pjesmu koju su nazvali “Gypsy”, npr. Uriah Heep, Black Sabbath, Deep Purple, Moody Blues i druge. “Austin Gypsy” naziv je modela terenskog vozila tvrtke Land Rover.

Tvrtka ga je odabrala jer su Romi lutalački narod, pojam koji su htjeli vezati uz svoj automobil predviđen za putovanja prepuna nepredvidljivih zbivanja. “Gypsy” je bio naziv prvog kompjutorskog programa za pisanje iz davne 1975., koji je "majka i otac" svih modernih kompjutorskih programa za pisanje. No, pisanje je, za razliku od ljubavi, predvidljiv proces, pa je ime progama možda inspirirano fascinacijom programera Larryja Teslera i Timothya Mota nekom američkom romskom ljepoticom.

Tekst i fotografije:
Jasmin Krpan