Adresa mi je čardak -onaj što je ni na nebu ni na zemlji. Na noge sam obuo nomadska stopala a svoje ognjište začergario. U toj mojoj paralelnoj dimenziji nema više očekivanja, ali nema ni razočaranja. U njoj postoji samo Sada. Ono Sada koje mi grči i pumpa srce pod rebrima. Ono Sada kojim zauzimam prostor ovog trenutka i koje mi kovitla krv u žilama. Ono Sada koje mi puni pluća zrakom a tuđim poljupcima luči endorfin do vrtoglavice. Ono najneustrašljivije Sada koje mi ne dozvoljava patiti za bilo čim od jučer niti  strepiti od bilo čega sutra. I lijepo mi je.

Planovi su nekako sebični, uvijek u prvom licu jednine, uvijek suhoparno povezani sa materijalnim, sa očekivanjima, sa egom, sa karijerom. Želje su čednije, humanije, odnose se i na druge, uvijek su obojene ljudima, osmjesima i zdravljem. Zato danas imam samo želje. Nemam planove. Planova sam se odrekao u korist spokoja.

I dalje se ponekad prevarim, jer sam kao čovjek proklet nestrpljenjem, pa pomislim kako bi bilo lijepo da se poneka želja ostvari brže. A to ne valja. Kad se žigoše vremenom, ono na kraju uvijek kao po pravilu pokaže srednji prst. Oće kad ‘oće. Ne kad se tebi hoće. Zato ostvarenje želja uvijek dođe onim smirenima i vrijednima, a ne onima koji njeno ostvarenje nestrpljivo iščekuju.

I kad mi se u životu ne da, iz sve snage dajem sebe da na kraju i peh ustukne pred tolikim inatom. I kad su me ostavljali na cjedilu, tada sam postajao još više svoj, da su mi na kraju činili uslugu suočavajući me sa samim sobom.

I kad je boljelo, sa osmjehom sam režao da se na kraju i bol umorila čekajući na moju suzu. I kad su govorili da nema šanse, opet sam tjerao po svom da su na kraju veće rane imali koji nisu ni pokušali nego ja od par lupanja glavom u zid.

cheekyČak i kad sam znao voditi unaprijed izgubljene ratove i dalje sam vjerovao u pobjedu, jer se pobjeda ne osvaja mišićima nego zaslužuje upornošću.

Željo moja, bilo bi lijepo da se ostvariš. Mada ni ne moraš. Meni je i ovako sasvim lijepo. Ne zato što imam sve, nego zato što mi ne fali ništa. I ti sama vidiš, da sve što mi treba umijem naći u ljudima, a ne u stvarima. Zato te i ne želim očajnički, nego više onako dječje -radoznalo. Jer ljudi su ta moja sreća. A oni su tu. Sada.

A ti zakasnjela tvrdoglavko, kako hoćeš… Možeš doći, a i ne moraš.

Blogdan