U životu za malo stvari žalim, ali u tih malo ubrajam to što dok sam bio mlađi nisam umio za ton glasnije zakukati kad boli, što nisam za sat vremena češće govorio da volim i što se za kap znoja nisam jače borio za one koje sam uz sebe želio imati.

S tim u vezi, bio sam svjedok još nekoliko ljubavnih propasti koje su umirale na pravdi Kupidona. Na primjer, brak mojih roditelja nije pukao ni od prevara, ni od nepoštovanja, ni od grešaka, već samo od šutnje. Oni su bili dvoje mladih ljudi koji su se u početku puno volili ali su to vrlo malo jedno drugom (po)kazivali. Oni su bili supružnici koji su se načelno podržavali ali šuteći osuđivali. Bili su to dvoje mladih ljudi koji su imali ljudske potrebe o čijem zadovoljenju nisu pričali pa su zbog toga oboje ostajali kronično nezadovoljni. Tako je jedan brak, na sva usta hvaljen od okoline, izmasakriran od suštine do besmisla tišinama njegovih protagonista. Taj lagani zločin iz ljubavi, ni prema kome drugom, do prema njima dvoma, nijemo je trajao gotovo dvija desetljeća. Danas umjesto licem u lice, pričaju preko advokata, jer sada odlučuju da za njihove postupke angažuju papreno skupe glasnogovornike koji će umjesto njih pričati o njihovim željama, a oni nakon svega i dalje ostaju šutiti u svojim čahurama.

Učili su nas i da je šutnja zlato. Sa ove točke gledišta rekao bih da šutnja nema nikake veze sa zlatom već da je samo jeftinom bojom pozlaćene bižuterije, a da je jedino otvoreno razgovaranje zlata vrijedno. I to onog, dvadestčetvorokaratnog. Emotivnim partnerima koji bi u harmoniji svoje veze mogli sijati toliko da pariraju sunčevoj svjetlosti i dočekaju zlatni pir, šutnja daje samo kratkoročan lažni sjaj.

Toliko puta smo čuli, što u prolazu a što kao savjet, da je u vezi najbitnija komunikacija. I većina nas to razumije. Međutim, tek kada se upustimo u ozbiljnu vezu shvatimo da je šutnja također potpuno legitiman vid komunikacije, jer mi i šutnjom šaljemo nekakvu poruku, bili mi svjesni toga ili ne. Pitanje koje se tada nameće je – da li šutnja koristi ili šteti toj emotivnoj vezi koju gradimo? Da bismo odgovor na to pitanje dali sebi, moramo biti osvješteni.

Postoji jedan komplicirani dio kada se radi o komunikaciji. Sve dok razgovaranje ne preraste u zvocanje i čangizanje a šutnja u prešutkivanje istine, ne razgovaranje o svemu, ni šutnja o nekim stvarima nije maligna. Ali pošto ni prepotopskom biblijskom čovjeku imanje mjere nije polazilo od ruke, sasvim je logično da ni suvremen čovjek tu rabotu ne savladava lako. Onog trenutka kad odlučimo da jezik iza zuba zaključamo i nikad više ne razvežemo, ili da ga raspustimo i nikad se za njega ne ugrizemo, tada jezik počne lomiti tuđe kosti iako kosti nema.

Čak ni kada je riječ o seksu ne može se primjeniti neka druga filozofija, jer u tome filozofije nema, već samo zdravorazumska logika koja kaže: Ako nekoga voliš, onda mu to i (po)kaži. Ako nekoga želiš, onda mu to i (do)kaži. Ako želiš vidjeti voljenu osobu kako gori u vatri zadovoljstva, onda je pitaj koji su to gumbići koji će je najbrže upaliti. Takvi otvoreni razgovori mogu biti kremen kadar upaliti još veću ljubavnu vatru od svjetlosti koje nosi pitanje i potpale koju pružaju odgovori. Na toj vrsti vatre, pomješanoj od ljubavi, požude i razumjevanja, mogu se grijati generacije nastale od samo dvoje ljudi koji su znali kako to ognjšte čuvati.

Neki to ognjište nazivaju obitelj.

Vrlo često nije dovoljno samo puno voliti, već svaki dan voliti pomalo više. Ponekad nije dovoljno samo strasno ljubiti, već svakog dana ljubiti strastvenije nego jučer. Nikad nije dovoljno zauvijek stajati u mjestu, već svakog dana ka svom cilju hoditi. Jer ljudska priroda je takva… Ne dopada joj se konačnost, jer to znači kraj. Smrt. Dopada joj se kretanje, rast, preplitanje, prožimanje. To joj je važno. To joj je prirodno stanište. A da bismo znali kako, o tome se mora pričati a ne o tome šutiti.

Parafrazirao bi Martina Lutera Kinga, čovjeka kojem se beskrajno divim a koji nam je nesebično poručio da se naši životi, a samim tim i naši emotivni odnosi, počinju završavati onda kad odlučimo šutiti o stvarima koje su važne.

Zato se zapitaj da li pričaš ili šutiš, da li braniš ili strepiš, da li poduzimaš ili kalkuliraš? Jer sve dok ne napraviš korak na pravu stranu, ostaješ na korak od sreće.

Blogdan