A, naravno, i ove godine je stigla. Veljača. Taj zimogrižljivi mjesec, koji kao da zna da su u njemu posljednji trzaji prave zime pa nam se zubato osmjehuje. I u njemu opet ja, pomalo nespremna i nepripremljena, kao da me ne posjećuje već toliko dugo. Šta ću, i ovaj put se tješim da „nijedna zima ne traje vječno, nijedno proljeće ne preskoči svoj red“, kako reče Hall Borland. Znam, paradoksalno je da neko ko je zagovornik teorije da vrijeme ne može i ne smije određivati raspoloženje, toliko ne voli zimu, a posebno februar. Ali nešto mi, naprosto, tu nije sjedalo, poput puzzle koju svim silama pokušavam uglaviti na mjesto gdje ne pripada.

Sjećam se jedne emisije u kojoj je Miki Manojlović govorio o strahu od visine i kako je otišao kod psihoanalitičarke da otkrije odakle taj strah potiče. Ona je, tokom analize, došla do trenutka kako ga je, kada je bio dječak, stric u šali držao za ruke i pravio se kao da će ga „baciti“ sa balkona. Svašta se može pronaći u djetinjstvu, samo treba imati dobar alat i znati kopati. Kada je nevoljenje zime u pitanju, mislim da i bez psihoanalize mogu reći šta ćemo naći.

Ako začeprkamo duboko u prošlost, vidjećemo kako je jednog predvečerja u veljači bilo toliko hladno, a snijeg nije prestajao padati i samo je nanosio dodatne slojeve. Toliki su bili njegovi nanosi da automobil dobrog gazde kod kojeg su moji roditelji u to vrijeme stanovali nije mogao upaliti i mama se umalo porodila u podstanarskom sobičku.

Ipak, automobil su nekako pokrenuli i, kroz prtinu i hladnoću, stigli do bolnice, a vrlo brzo sam i ja došla na svijet.

Kakav doček – minus ko zna koliko, a snježne pahulje padaju li padaju. Mama se šćućurila na krevet sa još jednom rodiljom i već sutra ujutru sa tim, ne baš malim zamotuljkom, otišla kući. Tako je počelo. Snijegom, hladnoćom, ali roditelji, ti divni roditelji, i dan danas će reći da sam unijela neopisivu toplinu u njihove živote, za njih sam još uvijek Sunčica. Ubrzo, čim je ta zima prestala, donijeli su me na obalu rijeke i već od te godine počeli mi poklanjati morska prostranstva. Možda bismo onda lako otkrili i otkud onda i moja neizmjerna ljubav prema suncu, vodi, toploti, ljetu.

Neobično je, dakle, a pomalo i smiješno, da neko može da ne voli mjesec u kojem mu je počeo život. Ali nešto sam mislila, kada već najbolji stručnjaci i psiholozi mogu precizno odrediti koji je točno januarski najdepresivniji dan u godini, mogu i ja priznati da meni veljača izaziva najviše tjeskobe, sjete, nemira.

Ne znam, tada zima nikako da prođe, a proljeće kao da je već na pragu i sa radošću ga dočekuješ, ali te veljača zna „počastiti“ takvom hladnoćom da zaboraviš da proljeće uopće postoji. Onda se, uprkos najmanjem broju dana, nekako baš oduži, a često zna biti sivlji i tmurniji od recimo studenog, iako ga sunčani zraci znaju posjetiti.

Ali onda se trgnem i kažem sebi – čekaj, stani, polako! Nemaš razloga. Baš ti ne smiješ tako misliti i osjećati se. Jer, nije to samo tvoj mjesec. Znaš vrlo dobro da ga nema na životnom kalendaru, doslovno ne bi postojala. Dvije najvažnije žene mog života, i baka i mama, koje su mi dale najviše i načinile me najvećim dijelom ovakvom kakva jesam, takođe su rođene u veljači. Uvijek me nasmije mamina posjeta ginekologu kada joj je rekao da joj je termin za njen rođendan a ona se slatko nasmijala, uz opasku u njenom stilu, kako i da je gađala ne bi baš tako precizno ubola. Ipak, malo sam poranila i ona je poklon dobila prije rođendana. Baka, ta divna i hrabra baka, koja me odgajala i naučila većini važnih životnih stvari, prva je imala svoj dan u veljači. Taj dan je zaista bio poseban jer je mirisao najljepšim mirisom i bio obojen vedrinom žute boje. Mimoze su bile na stolu svake godine, pa i one posljednje, kada se njen put bližio kraju i kada im se po prvi put nije čestito obradovala.

Baš danas sam opet kupila mimoze koje ću, kao i prošle godine, spustiti na njen grob. Da razbiju tamni sjaj mramora i budu makar kratko znak pažnje i, iznad svega, neizmjerne ljubavi i zahvalnosti.

Nikoga mi veljača nije uzela, naprotiv, dala mi je i više što se može zamisliti. I zaista ne znam kako sam potisnula ono najvažnije i dozvolila da iz mene izlaze neke glupe trakavice nevoljenja, negodovanja. Kako glupo i bezveze od mene. Mene, koja jedino u ljubav, u svim oblicima, vjerujem. Kao da mi jedni od najljepših i najživotnijih redova koje sam u životu pročitala nisu upravo oni prosuti iz pera Karla Sandbergha:

Sreća

Tražio sam od profesora koji tumače smisao života

Da mi kažu šta je sreća.

Išao sam kod glavnih koji upravljaju

Radom hiljadu ljudi.

Svi su samo slegnuli ramenima i nasmiješili se

Kao da sam pokušavao da se našalim sa njima.

A onda sam jednog nedjeljnog popodneva izašao

Da se prošetam niz rijeku Deplen

I ugledao pod drvećem grupu Mađara

Sa ženama i djecom,

Bačvicom piva i harmonikom.

Sasvim slučajno, baš u veljači, slažući stare fotografije pronašla sam onu na kojoj smo nas tri: mama-baka veljače, kćerka-mama veljače i dijete-unuka veljače. Kakvo bogatstvo! I bez ikakvih epiteta i posebnih opisa, ta fotografija je upravo i u najčistijem obliku – sreća. Danas, naprosto, ne mogu i ne smijem više biti ona koja bi rado prespavala ne samo rođendan već i cijeli taj mjesec, nego jedino i isključivo ona koja veljači može i mora biti zahvalna. Jer, ako već mogu toliko toga da osunčam, šta je za mene još jedan mjesec?! Pogotovo onaj u koji staje najviše života...