Bellissima, film Luchina Viscontija usredotočen je na majku koja se svojom kćerkom služi iz perspektive "više majka nego žena".

Narcistička zloupotreba kćeri
Smješten je u poslijeratni pučki Rim, u tipičnom neorealističkom stilu. Majka, koju glumi Anna Magnani svoje želje za usponom, slavom i divljenjem projicira na svoju djevojčicu od koje želi napraviti filmsku zvijezdu. 

I to od kada je u filmskim studijim Cinecitta otvoren natječaj kojim se traži mala glumica za jedan film. 

Ulažući sva skromna sredstva (koje joj dopušta zvanje bolničarke), Maddalena pokušava svoju malu Mariju (kojoj je 5 ili 6 godina) oblikovati u skladu sa slikom koju je sebi stvorila o budućoj zvijezdi u nastanku. Angažira frizera, profesore plesa i dikcije, kostimografa, fotografa, podmićuje zaposlenika filmskih studija... Sve u nadi da će njenu Mariju izdvojiti iz mnoštva konturentica. Korumpirani zaposlenik se vrlo brzo pokazuje krajnje nepouzdanim a audicija djevojčice paralizirane strahom koja počne mucati, donosi neobuzdani smijeh čitave ekipe, kojem mama i kćer prisustvuju potajice skrivene u projekcijskoj kabini. 

Mama, do tada potpuno sigurna u uspjeh kćeri postaje svjesna stvarnosti na vrlo grub način. Pomalo bajkovita pouka se pojavljuje na kraju filma -kada joj tragači za talentima nude ugovor o kojem je toliko sanjala. No prekasno jer san se rasplinuo a majka izgubila iluzije. Ona neće potpisati ugovor izabravši radije običnu svakodnevnicu njihovog skromnog obiteljskog života.

U pozadini tog raspleta naslućuje se istina obiteljskih veza na kojima se temelji. 

Potpuno odana svojoj kćeri -ali nadasve preko svoje kćeri, samoj sebi i vlastitim snovima o veličini, Maddalena je više majka nego supruga. 

Ona se potpuno deseksualizira; napušta supruga i odbija udvaranje drugog muškarca. Otac, "ne postoji" koliko je majka "prisvojila" dijete. Istovremeno, ona prisiljava djevojčicu da zauzme različita mjesta, kojima je zajedničko da nisu mjesta djeteta. Kćer je pasivna igračka narcističke zlouporabe, objekt bez obrane od svemoguće i proždiruće majčine ljubavi. Zaštićena vrlinama majčinstva i kada je uklonila oca kojeg je pretvorila u uljeza, ona se bez ustezanja može služiti djetetom da bi na njega projicirala vlastite fantazme o uspjehu... O slavi i bezgraničnoj ljubavi... Koje nije uspjela ostvariti u svom životu žene.


"Nikad se ne može previše voljeti djecu!"
To je mračna istina koja se, iza ideala majčinske odanosti svojoj djeci ponekad pojavljuje poput sablasti. Iza ljubavnog pokliča fanatičnih braniteljica majčinske ljubavi ("Nikad se ne može previše voljeti djecu!") probija se ratnički poklič žena željnih objekta obožavanja, objekta u koji će uložiti fuzionalnu, sjedinjavajuću ljubav. Nju će uvući u beskrajnu želju za apsorpcijom drugoga  kao ljubav kakvu muškarci ne dopuštaju upravo zato što su nedostatno slabi i podatni (kao djeca) da bi je prihvatili. Djeca su, nasuprot tome savršeni objekti -zarobljeni, pasivni, potpuno ovisni, barem neko vrijeme.

S djevojčicama je znatno lakše nego s dječacima: majčinska "vlast" može se pojačati narcističkom projekcijom u osobu sličnu sebi, kojoj je "dopušteno" da se razlikuje od majke samo u onoj mjeri u kojoj ostvaruje njene nezadovoljene ili potisnute želje.

Iako postoji i pretjerani utjecaj majke na dječaka, on se prije svega primjenjuje na kćer a u mračnijim oblicima ponekad ide do nasilja. Obaveza pokoravanja uzorima, podcjenjivanje ženskog spola, nametanje tajni, zastrašujuće priče, izazivanje osjećaja krivnjei upletanja svih vrsta -njihovi su najvidljiviji oblici; od kojih je brkanje identiteta možda suptilniji no svakako opasniji oblik.

Psihoanalitičarka Francoise Couchard je svojim djelom "Emprise et violence maternelles" prokrčila je u psihoanalizi put koji u prvi plan stavlja roditeljska zlostavljanja a ne destruktivne i neurotičke nagone djece. Prije no što je skrenula pozornost na fizičko nasilje roditelja nad djecom i njegove razorne posljedice, na nov je način istaknula posebn oblik "utjecaja" koji je nazvala "narcističkom zloupotrebom" o kakvoj je riječ u filmu Bellissima.

Narcistička zloupotreba djeteta od strane roditelja, a osobito majke, projekcija je roditelja na dijete, čiji se talenti ne iskorištavaju da bi se razvile njegove vlastite mogućnosti, nego da bi se zadovoljile potrebe za nagradom jednog ili oba roditelja.

Fenomen "djete-kralj"
Danas s kontrolom rađanja, roditeljsko investiranje u djecu biva mnogo snažnije stvarajući fenomen "djeteta kralja" koje svrgava s prijestolja sve oko sebe, uključujići i oca, a s njim i seksualni život supruge zaključane isključivo u identitet majke. Iako se narcistička zloupotreba može pojaviti u raznim kombinacijama, ona između majke i kćeri poprima najrazornije oblike. Jer narcistička je projekcija olakšana kad joj je objekt dijete istog spola a nezadovoljstvo iz kojeg proizlazi je zbog ograničene samostalnosti i slabe kontrole nad vlastitim životom te malo mogućnosti za postizanje samoostvarenja izvan obiteljskog života.

"Majčin utjecaj ili vlast nad dječakom poprima često blaži oblik, zamaskiran zavođenjem i nježnošću. To je utjecaj pretjerane pažnje i ljubavi. Utjecaj na kćer nametnut će joj obavezu da se uklopi u majčine obrasce, da poštuje njene želje, da učini sve kako bi joj bila nalik." Rekla  je to u "Emprise et violence maternellespsihoanalitičarka Francoise Couchard.

Kada je dječak taj kojeg zapada zadatak ostvarenja roditeljske težnje, one su više obiteljskog nego osobnog karaktera -cijeli muški rod utjelovljuje se u mladom nasljedniku, dok u nasljednicu majka investira na više interpersonalan način. Kroz brkanje ili nerazlikovanje identiteta koje je (paradoksalno) mnogo teže nositi nego obiteljski teret. Narcistička zloupotreba počinjena nad djevojčicom neodvojiva je od "zloupotrebe identiteta".Jer je djevojčica stavljena n amjesto koje nije njezino i istodobno je lišena vlastitog identiteta i to upravo posredstvom majke čija je dužnost pomoći joj da ga izgradi.
 

Razvoj zloupotrijebljenog djeteta
Za djevojčice će to najvjerojatnije biti ponavljanje majčinog nezadovoljstva jer pretjerano majčino investiranje praćeno je pomanjkanjem stvarne ljubavi, koja se kod djeteta pretvara u nedostatak samopoštovanja, nezasitno treženje priznanja i neutaživu potrebu za ljubavlju. "Darovito dijete" ne prestaje umnožavati uspjehe i pothvate da bi, svojim postignućima, zaslužilo uvijek nezadovoljavajuću ljubav. Nezadovolajvajuću jer nikada nije usmjerena prema njemu samom, nije ljubav prema njemu samom, nije ljubav za njega samog. Usmjerena je prema onome što dijete nadomješta. 

Mala Marija iz Bellissime, doživjela je tjekom kratkog života da uzbuđenje čuda od djeteta prepušta mjesto depresiji koja vreba na stvorenja izuzetno darovita ali duboko rascijepljena. Rascijepljena između beznačajnosti i veličine, između ljubavi i mržnje prema sebi, između mraka skrivene patnje i svjetlosti uzalud forsirane slave. To je sudbina djevojčice kad ju majka, zaboravivši vlastiti identitet žene, zadužila da umjesto nje ostvari njene težnje.

Zato, majke - imajte to na umu!

Lina Turkalj-Vajagić