Samo, tu nema nijedne od onih naših prekrasnih igara s kojima smo provodili sate igrajući se sa svojim frendovima, negodovali kada moramo prekinuti i ići kući. Nema: Žandara i lopova, Crne kraljice, Care, care, govedare; tu se ne bira ekipa Između dvije vatre, pa ni ona: Neka puca, neka puca ...

Iz te kutije nikada majka neće poći s kolodvora, niti će ići maca oko tebe. Nema na internetu Trule kobile, Zaloga, Limuna i naranče... Ne zna taj zaslon, u koji gledamo dok smo zavaljeni u udobnoj fotelji, za eberečke, ebertutore, ni ćorababe, ne zna ni za skrivača, pa ni oni kauboji i indijanci ne znaju za zalaz i početak ... I nisu nam trebale ove silne poruke koje redovito defiliraju na ekranima kompjutera opominjući mlade na redovitu tjelovježbu.

Nije nam trebalo puno ni vremena, ni prostora da se skupimo, najčešće negdje na klupi, već ugaženoj travi ili stepenicama na ulasku u zgradu i bacimo partiju mice, kokanja, bacimo kockicu igrajući Čovječe ne ljuti se, poslažemo crne i bijele figure za partiju šaha. Na utabanoj i prašnjavoj zemlji, na kojoj su se preslikavao otisci naših pedalja i prstiju, natjecali smo se čija će pikula završiti u rupi. Koliko su puta te pikule prespavale ispod kreveta čekajući zajedno s nama novi dan i megdan s vršnjacima.

U našim dvorištima i ulicama u kojima nije bilo puno prometa, igrali smo badminton, vozili bicikle i trotinete, a negdje uz trotoar igrali smo se autića. Djevojčice su u šetnju izvodile svoje lutke, vozile rolšuhe, omiljeno im je bilo igranje školice i gume, u pauzi su se pokazivale i razmjenjivanje raznobojne salvete uredno složene u kutiji od bombonjere. Obično predvečer, svi skupa, sjedeći na klupi ili tribinama igrališta, pjevali bi pjesme i pričali viceve.

U bijelim zimskim danima, družili smo se najčešće sanjkajući, letile su grude na sve strane, pravili su se berdeci i klizaljke, a svaka ulica je bila ukrašena Snješkom ... Koliko smo tek bili pasionirani skupljači sličica: nogometaši i timovi, automobili, zemlje i gardovi svijeta, flora i fauna, životinjsko carstvo ... Sjećam se te radosti kada sam poslao album popunjen sličicama i kada mi je, nekoliko dana poslije, poštar donio na vrata paket iz "Kraša" u kojem je bilo puno slatkiša i moj album , doduše poništen, kojeg sam godinama čuvao u svojoj ladici. Poseban užitak je bilo mijenjanje sličica, a nerijetko smo sa duplim sličicama igrali ajnca ili rauba, ponekad i kokali. Tetovaže su nam bile strane, ali smo rado po rukama lijepili šarene preslikace iz žvakaćih guma, koje smo uvečer morali trljati sapunom, jer sutradan u školi ništa se nije smjelo primjetiti.

Igre smo prekidali kada smo trebali na televiziji pogledati neku od naših omiljenih dječjih serija ili filmova, ali i da pratimo utakmice velikih klubova ili reprezentacije.

Poslije svjetskih prvenstava i olimpijada, na kojima su se redovito naši reprezentativci okitili nekom od medalja, nastojali smo oponašati naše sportske miljenike. Kada su košarkaši uzeli zlato, posvud po ulicama su nikli koševi, svako je sanjao da bude Delibašić, Kićanović, Ćosić ... Isto je bilo i sa rukometom i nogometom, na snijegu smo nevješto oponašali Križaja i Petrovića, na zaleđenim barama hokejaše; djevojčice su, pak, željele biti Sande Dubravčić ....

Filmovi i serije se nisu propuštali. Gledali smo ih na kućnom televizoru, ali u kinu na predstavama za đake. Danas se filmovi i serije mogu pogledati i skinuti sa interneta u svako doba, mi smo uvijek nestrpljivo čekali taj termin prikazivanja, uživili bi se u ulogu dječaka osjećajući gotovo istu ljubavi prema psu u filmu Vuk Samotnjak; i danas se sjećam lika učitelja zvanog Paprika iz filma Orlovi rano lete, mrzili smo ga kao da je i nas maltretirao i rugali mu se: «Naš učitelj baš je kao slika, nos mu crven ko paprika»; preživljavali smo Vlak u snijegu kao da se nama događao i žalili Kekeca kojeg je maltretirao zli samotnjak Bedanc, a tek Salaš u Malom Ritu ...


Crtani filmovi, vikendom, ali i prije dnevnika i spremanja školske torbe za naredni dan, uz Disneyeve junake, Kalimera, Tom i Jerrya, Peru djetlić, Pink Pantera, Loleka i Boleka, profesora Baltazara, Popaja ... pa do serija Pipi Duga Čarapa , Sandokan, Hajduk Janošik, Veliki i mali ...

Na forumima i društvenim mrežama na internetu najpopularnije je kopiranje citata, mi smo se više bavili čitanjem knjiga koje smo nalazili na policama gradske ili školske knjižnice. Kao osnovci bili smo pretplaćeni na neki od zabavnih i poučnih časopisa: Male novine,  Kekec, a u našem gradu smo imali i lokalni đački list Osnovac.

Čitavo djetinjstvo obilježio mi je i strip. Moj podrum je, tako, bio preuređen da su se na policama predviđenim za zimnicu nalazili razvrstani stripovi koji su bili popularni u to vrijeme: Zagor, Komandant Mark, Alan Ford, Lunov Magnus Strip, pisani romani Laso, Doc Holliday, Lucky Luke, Nikad robom sa Mirkom i Slavkom, pa Politikin zabavnik, Mikijev zabavnik, Mikijev almanah, TV Zabavnik ... Sjećam se da smo imali i pečat naše male knjižnice koji je našao svoje mjesto na svakom romanu, pa je moja družina iz ulice rado posjećivala tu knjižnicu najpopularnijih stripova. Ovu čarobnu kutiju s početka priče ni Jules Verne, da je rođen kada i mi, sigurno ne bi mogao zamisliti, kao što je, vjerojatno, i ovoj novoj «elektronskoj» generaciji teško zamisliti da je bilo moguće, i to još i lijepo, odrastati bez virtualnog druženja, svijeta koji se jednim jednostavnim klikom mijenja na zaslonu, igara od kojih nam koljena nisu zelena, ni ruke prašnjave ... Da li će buduće generacije odrastati u svemirskim i inim letjelicama, i hoće li biti školskih dvorišta, maštovitih igara i sportskih nadmetanja, tapšanja frendova po ramenu ... ili je čovječanstvo krenulo ka perfektnoj simbiozi čovjeka i aparata.



Damir D. Dačo