Roditeljstvo se ne može naučiti iz knjige, već isključivo iz vlastitog iskustva doživljenog u toj relaciji. Tata koji komunicira sa svojom djecom i odgaja ih, razvija samopoštovanje svog djeteta. Bez majčine bismo skrbi umrli, bar psihološki. Poznati su slučajevi djece u veoma ranoj dobi odvojene od majki, dospjele u dom za nezbrinutu djecu, koja su zapala u nepovratnu i beznadežnu apatiju. Bez očeve ljubavi ne umiremo, ali teško nam je ostvariti svoj puni potencijal. Pri tom mislim prvenstveno na samopouzdanje koje je osnov svakog uspjeha u životu. Jer otac (ukoliko nije sam odgajao dijete i prakticirao „majčinstvo“),  je ono nešto ekstra, izvan nas samih, što nas promatra i svojim pogledom određuje. On je glavna publika u čijem se doživljaju mi formiramo kao ličnost kojom ćemo se predstaviti svijetu, kojom ćemo djelovati u svijetu.

U situaciji u kojoj je za prosječnu obitelj postalo nemoguće preživjeti samo s jednom plaćom, drastično se smanjio broj žena koje ostaju kod kuće; jer sve i da to žele -obitelj ne može preživjeti s jednom plaćom. Očekivati od žene koja radi osam sati da se kod kuće sama brine o kućanstvu i odgoju djecu u najmanju je ruku nepošteno.. Još bi nepoštenije bilo prema djeci, jer i njima treba aktivan i zainteresirani tata uz kojeg će rasti i učiti.



Djeca su vaši sutrašnji suci

Grozno je kada dijete postane akter Obiteljskog zakona, no kako god bilo grozno je životno i tu. Sloboda izbora je pred nama odraslima. Pred djecom nije. Mnogi zaborave da sloboda izbora podrazumijeva i odgovornost... Naš Obiteljski zakon dobar, ali je represivni aparat k'o parodija na ono što bi trebao biti. Totalno spor, katastrofalno neučinkovit i neprilagođen (i neprilagodljiv) ovom stoljeću. Centri za socijalnu skrb su ovakvi kakvi jesu, rasadnici odurnih birokratskih ambrozija, potpuno nesposobnih i nekompetentnih ljudi koji su se uhljebili u takvim institucijama i tamane proračunska sredstva koja svi plaćamo a nitko nas ništa ne pita. Uz navedeno su i čisti generatori obiteljskog nasilja (nemojte molim vas da ovo pojašnjavam)!

Neki "bivši" nakon razvoda ne razumiju da su i dalje roditelji. Djecu ste kako roditelji dužni štititi SVI, makar to izgledalo kao Sizifov posao; a kada vam je teško jer je bivši/bivša teški kreten (a obično je) i sve čini da vam život oteža i zagorča, probajte pomisliti da će djeca jednog dana odrasti i sami će moći donijeti svoje mišljenje o djetinjstvu. I očevi i majke mogu biti dobri i loši roditelji.  A njihove žrtve su uvijek djeca.

Očevi koji su napustili svoju djecu vjerojatno se bore s jakim osjećajima srama — jer znaju da su naudili vlastitom djetetu. Svi znamo da sama činjenica plodnosti, nije pokazatelj da je muškarac duševno i emocionalno dovoljno zreo da bude otac. Kukavica svoje dijete doživljava kao mučnu asocijaciju na nešto što je ostavio za sobom, i želi čim prije zaboraviti. Problem je ustvari u različitim načinima na koje žena i muškarac, doživljavaju potomstvo iz propalih veza. Većina žena će ih gledati kao prioritet, a većina muškaraca kao teret na buđetu. No što niz rijeku baciš, uz rijeku ti se vrati...

Nije mi rekao kako da živim već mi pokazao svojim primjerom.

Tate, vaš će se sin u mnogočemu ugledati na vas te će na temelju vašeg primjera steći predodžbu o tome što znači biti pravi muškarac. Ako iskreno poštujete njegovu majku, učite ga da se i sam s poštovanjem odnosi prema ženama. Ako naporno radite kako biste prehranili svoju obitelj  time učite svog sina da bude marljiv te da se odgovorno ponaša.

U glavama muškaraca i uopće u stavovima društva više ne vlada razmišljanje da su jedine funkcije oca da donese novac, ili bude diktator koji vadi remen iz hlaća pred lemanje s istim. Ne vrijedi više ni priča da je muškarac blesan s dvije lijeve ruke, koji u odgoju djece više smeta nego što pomaže.

 Tate danas više ne glume bezosjećajne grubijane. Prihvatili su aktivnu ulogu u odgoju djece a umjesto grubosti i kazni, oni pametni nastoje uspostaviti odnos povjerenja i razumijevanja s djecom. Umjesto popuštanja i nezainteresiranosti, moderni tate preuzimaju svoj dio odgovornosti i zato znaju u pravom trenutku pokazati čvrsti stav i postaviti djeci jasne granice. Ovakav pomak od "tate kojeg nikad nema doma" prema "tati na kojeg se može računati" došao je u pravi čas, jer se i uloga majki promijenila.

Tata je toliko važan!
Počelo je još dok smo drijemuckale u pećini kao ženke s kojih je bilo teško razabrati šta je dlaka a šta odjeća. Naše prapraprabake su odabrale ono što im se svidjelo kao "bogatstvo" i predale vlast nad većim dijelom svog instiktivnog života.

Dugo, dugo vremena – nekoliko tisuća godina ili još i malo duže – uloge žena i muškaraca bile su strogo odvojene. Žene su brinule za ognjište i djecu. Za to su vrijeme muškarci lovili mamute, a kad su mamuti izumrli nastavili su loviti veprove... Muflone... I tko zna kakve sve zvijeri... Kad su izlovili sve životinje u okolici, potražili su novi izvor prihoda i .... Finalno su završili u rudnicima i tvornicama! Za obitelj i djecu nisu se stigli brinuti, niti se to smatralo "muževnim". Taj su dio posla su nastavile obavljati žene, koje "zauzvrat nisu morale raditi u tvornicama".

 Pa sad, jesu li ljudi u ta vremena (koja danas nazivamo "dobra stara") bili sretniji ili nesretniji nego smo to mi danas, zaista je teško objektivno reći.

Ljudska vrsta je adaptabilna. Vjerojatno su se ljudi i nekada osjećali slično kao i ljudi našeg doba. Život je bio naporniji, al za bolje ionako nisu ni znali, pa im vjerojatno nije ni falilo.

 No, povijest ne stoji na mjestu i tako se društvo nastavilo razvijati, polako gurati naprijed, i mic po mic – dogurali smo do 21. stoljeća. Više ne peremo rublje na potoku, ne oremo njive s drvenim plugom, a umjesto dimnih signala i goluba pismonoše; prijateljima šaljemo mailove. Koristimo kontracepciju. Promijenila se i uloga žena i muškaraca pa tisućljetna podjela više ne vrijedi.
 U istraživanju Gallupovog instituta šest od deset očeva je reklo da su im obitelji "najvažniji element u životu". Na pitanje što im pričinjava posebno zadovoljstvo, tate su izjavili da su to djeca, bliskost i "zajedničko vrijeme" s članovima obitelji.

Zato očevi, uhvatite svoje kćeri i sinove za ruke... I pokažete im svijet!


Alma Draganić-Brkić