Psiholog John Gottmann bio je jedan od tih istraživača. U posljednjih četiri desetljeća proučavao je na tisuće parova, kako bi otkrio šta neku vezu čini sretnom. On je sa suprugom Julie osnovao Gottmann institut, posvećen pružanju pomoći osobama u braku da održe ispunjen i sretan odnos. Svi njihovi savjeti zasnovani su na znanstvenim studijama.

John Gottmann počeo je da prikupljat ključna otkrića od 1986. kada je otvorio “Laboratoriju ljubavi” sa kolegom Robertom Levenssonom na Univerzitetu u Washingtonu. Gottman i Levensson dovodili su svježe vjenčane parove u laboratoriju i pratili njihovu interakciju.

Uz tim istraživača, oni su supružnicima stavljali elektrode i postavljali im pitanja o njihovom odnosu, o tome kako su se upoznali, kakve su njihove svađe i lijepe uspomene. Elektrode su mjerile protok krvi, brzinu otkucaja srca i koliko se znoje. Zatim su ih slali kući a poslije šest godina provjeravali da li su i dalje zajedno.

Od prikupljenih podataka, Gotman je razdvojio parove u dvije velike grupe: "Majstore" i "Amatere". "Majstori" su i dalje bili u sretnom braku i poslije šest godina, dok su se "Amateri" ili razišli, ili kronično patili zbog lošeg braka. Kada su istraživači analizirali podatke, vidjeli su jasne razlike između pripadnika prve i druge grupe. Amateri su tokom intervjuiranja djelovali smireno, ali ih je odavalo njihvo tijelo. Srce im je radilo ubrzano, znojili su se više i imali veći protok krvi.

Prateći na tisuće parova na taj način, Gottman je otkrio da što su osobe fiziološki bile aktivnije u laboratoriji, to je njihova veza brže propadala. Međutim, kakve to veze ima? Problem je što su "Amateri" pokazivali znakove uzbuđenja, i to nimalo prijatnog, dok su govorili o svojoj vezi. Za njih je sjedenje pokraj bračnog partnera bilo kao suočavanje sa sabljozubim tigrom! Čak i kad su razgovarali o zajedničkim lijepim uspomenama, bili su spremni da ih netko napadne, ili da sami napadnu.

"Majstori" su, s druge strane, bili vrlo opušteni. Osjećali su se smireno i povezano, što se vidjelo kao toplo i nježno ponašanje, čak i kad su govorili o svađama. Oni fizički nisu ništa drugačiji od "amatera", ali je okruženje puno povjerenja i intimnosti učinilo da se emocionalno, a s time i fizički, osjećaju ispunjeno.

Gottman je želio saznati kako su "Majstori" izgradili takvu ljubav, a kako su "Amateri" uspjeli svoju uništiti...

U studiji koja je uslijedila 1990. dizajnirao je laboratorij na Univerzitetu u Washingtonu, tako da izgleda kao lijepa spavaća soba sa stolom zgodnim za doručak. Pozvao je 130 tek vjenčanih parova da provedu dan u ovom utočištu i pratio ih dok su obavljali normalne aktivnosti – kuhali, čistili, slušali muziku, jeli, ćaskali… Gottman je ovde došao do najvažnijeg otkrića.

Tokom dana, supružnici su jedno drugom slali, kako je to nazvao, “zahtjeve za povezivanje”. Na primjer, muž je ljubitelj ptica i primeti djetlića na obližnjem drvetu. On supruzi kaže: “Pogledaj ovu divnu pticu vani!” On tom rečenicom ne komentira samo stanje stvari, nego i traži reakciju svoje supruge, znak podrške, u nadi da će se povezati s njom u zajedničkom interesu.

Supruga sada ima izbor. Može reagirati tako da se približi ili udalji od svog supruga, kaže Gottman.
Iako je priča o ptici sasvim beznačajna, ona zapravo otkriva mnogo o tome koliko je veza zdrava. Suprug je smatrao da je ptica dovoljno važna da pokrene razgovor, a onda se otvara pitanje da li njegova supruga to uviđa i poštuje.

Ljudi koji su se približavali svojim partnerima, umjesto da se udaljavaju, pokazivali su interes za “zahtjev za povezivanje” koji je slao njihov partner. Oni koji su se udaljavali, reagirali su minimalno i nastavljali raditi ono što su radili i do tada. Nekima je čak izbijala i agresija, zato što ih je partner “zahtjevom za povezivanjem” prekinuo u onome što rade. Ove interakcije u velikoj mjeri su se odražavale na kvalitetu braka. Parovi koji su se razveli nakon šest godina imali su svega 33 pozitivne reakcije na “zahtjev za povezivanjem” partnera. Dakle, ostvareno je svega 3-10 % njihovih želja za emocionalnom povezanošću.

Parovi koji su ostajali zajedno imali su takve reakcije u 87 % slučajeva, ili su devet od deset puta ispunili emocionalne potrebe svog partnera. Prateći takvu interakciju, Gottman je uspijevao predvidjeti sa točnošću od čak 94 % da li će supružnici ostati zajedno, bez obzira na njihovu klasu, seksualnu orijentaciju, imanje ili nemanje djece.

Kako je rekao, to u najvećoj mjeri ovisi o pristojnosti i darežljivosti, odnosno od kriticizma i neprijateljskog stava.

“Majstori" imaju jednu naviku: oni skeniraju društveno okruženje u potrazi za stvarima koje cijene i na kojima su zahvalni. Oni grade kulturu poštovanja vrlo svrsishodno. Amateri promatraju društveno okruženje u potrazi za partnerovim greškama”, rekao je Gottman u jednom intervjuu.

Ljudi koji namjerno ignoriraju svog partnera, ili osjećaju potrebu da ga kritiziraju (čak i bez razloga) uništavaju vezu, čineći da se njihov partner osjeća bespotrebno i nevidljivo. Oni ne samo da ubijaju ljubav u vezi, nego i utječu na fizičko propadanje osobe sa kojom jesu.

Ljubaznost, ljude drži zajedno. Gottmanovo istraživanje je pokazalo da je ljubaznost, uz emocionalnu stabilnost, najvažniji faktor zadovoljstva brakom.

Postoje dva načina na koja možete gledati ljubaznost. Možete misliti da je to urođena osobina: ili je imate, ili nemate. A možete je gledati i kao mišić, koji vježbom ojača, jer je kod nekih ljudi zaista manje razvijen.

"Majstori" ljubaznost vide kao mišić. Oni znaju kako ga vežbati i održavati u dobroj formi. Oni znaju da je za dobru vezu potreban stalan rad. Najteže vrijeme za vježbanje ljubaznosti je tokom svađe, ali je to istovremeno i najvažniji trenutak za izražavanje ljubavi. Ako pustite da se agresija otrgne kontroli, riskirate da možda nepovratno uništite vezu.

“Biti ljubazan ne znači ne izražavati bijes”, kaže Julie Gottmann. “Ljubaznost vas podsjeća kako ćete izraziti vašu ljutnju. Možete baciti koplje na vašeg partnera, a možete mu i objasniti da se osjećate povrijeđeno i ljutito.” 

John Gottman dodaje:

“Amateri" će drugačije reagirati u svađi. Oni će reći: ‘Kasniš! Šta s tobom nije u redu? Isti si/ ista si, kao tvoja mama’.

"Majstori" će reći: ‘Žao mi je što te kritiziram zbog kašnjenja i znam da nisi ti kriv/kriva, ali zaista me nervira to što ponovo kasniš.’.

Izvor: Spiegel

Prijevod i obrada: A.D.Brkić