Države, nacije pa i obični ljudi traže stalno neku nultu točku u prošlosti u koju bi se vratili kada bi to ikako mogli, da isprave sve ono što sada nikako ne mogu, od ratova i dugova MMF-u do sasvim trivijalnih stvari kao što su moda ili neprijatna poznanstva ili veze. Na pitanje u koje bih se godine vratila, ranije sam uvijek nepogrešivo odgovarala – šesnaest, jer sam vjerovala da je moje tijelo tada bilo najljepše i voljela bih da ga nisam zapostavljala zbog raznih unutrašnjih vrijednosti koje su precenjene. :-)
Da sada imam šesnaest godina bila bih nezaustavljiva drska klinka koja ne dozvoljava da usputni komentari oštete njenu razarajuću auru kulnesa. Ali to su sve puste želje. Postoje i mnogo važnije stvari od kulnesa, a zovu se međuljudski odnosi, veze i prijateljstva. Odnosi koje imamo sa ljudima našu osobnost određuju više i trajnije, nego imovinsko stanje, obrazovanje, moda ili bilo šta drugo.

U jednom kolačiću sudbine pronašla sam poruku "Sve što se desilo, učinilo te je takvom osobom" i dobro sam se zamislila. Kakav god da sam plan imala za sebe, ono što sam ja sada, određeno je mnogobrojnim kompliciranim odnosima koje sam imala i koji su najviše vezani za ljubavne odnose – od obiteljskih i prijateljskih do ljubavnih i seksualnih. Vremenom sam se navikla na sebe i zavoljela to što jesam, uz ustrajnu želju da postanem i mnogo više, ali danas se ne bih vraćala u prošlost čak i kada bih imala vremenski stroj, osim možda da spriječim smrt Kurta Cobaina ili tako neke besmisleno glupe i nesretne događaje. Umjesto toga mogu napraviti popis svih stvari koje sam naučila u turbulentnoj deceniji dvadesetih i staviti na papir sve što bih voljela da sam znala sa 20 godina o ljubavi.

Jedino gledajući unazad, mogu vidjeti neki progres, koji bi bilo dobro zapamtiti za slijedeću turu života, eventualno odgoj novih generacija ili novi tekst. Za sve drugo je prilično neupotrebljivo. Evo te liste u formi zapovijedi čiju točnost ne treba preispitivati. Jer ja sam već probala.

Svi su jednako jadni
Moja najveća ljubavna boljka je uvijek bila potpuno nerazumno idealiziranje likova u koje sam se zaljubila. Iako sam uvijek bila lijepa, pametna i zgodna, oni u koje se zaljubim bili su sami bogovi koji su sišli na zemlju u odnosu na koje bih ja (u svojim očima) postajala Pepeljuga. Kapiram ja da je zaljubljenost lijepa, ali meni je uvijek bila opasna po zdravlje i to je ono što treba iskorijeniti.

Potrebno je ustrajno ubijediti sebe da su svi ljudi na svijetu podjednako jadni i da što "niko nije svih sedam dana u tjednu ni mudar ni lijep". Istovremeno, ni najljepša, najuspješnija, ni najdivnija osoba nije vrijedna toga da se pored nje osjećamo kao govno. Štaviše, osoba pored nas je u najmanju ruku dužna činiti sve da se osjećamo ravnopravno, prelijepo i voljeno, a ne da nabija na nos svoje upitne kvalitete. Možda je nama svima u početku važan taj wow efekat, ali niko ne želi na kraju ostati okružen samo bezuvjetnim obožavaocima sive boje, nego sa nekim sa kim može sve (ili bar većinu stvari na svijetu).

Čak i ja imam mane angel
Kad sam imala 13 godina bila sam zaljubljena u jednog poznatog košarkaša i maštala sam kako ću ga jednog dana upoznati i da će se na mene prenijeti djelić njegove aure savršeno predanog igrača i mislila sam kako bih ja ekstremno voljela da mene netko tako obožava kao što ja obožavam krilo naše reprezentacije. Hvala bogu, što se to nije desilo jer sada potpisujem da nikad, nikad ne bih voljela da netko o meni ima tako reduciranu sliku, bez ičega ljudskog u njoj, koja se svakog trenutka može raspasti. Sigurna sam da bih se u to vrijeme smrtno razočarala da saznam recimo da je on prijek, nervozan ili tvrdoglav ili da nikada ne stavi prljav veš u mašinu. Upravo u razočaranju je kvaka.

Morala sam sebe čvrsto unaprijed ubijediti, smoći snage i prihvatiti da su svi jednako i točno u istoj mjeri jadni, željni ljubavi, podrške i pažnje, a da bizarne ljudske mane leže u svima, a ne samo u dosadnim, nesimpatičnim ili nezanimljivim ljudima. Ne mogu reči da sam prestala krišom idealizirati osobu u koju se zaljubim i šaputati, ako slučajno pričam o njoj -jer ona poseduje specijalnu moć da čuje sve moje rečenice, ali sam barem prestala mučiti sebe idejama da sam "zrno pijeska u pustinji", a da je taj netko presavršen bez mane ili ne daj bože, nešto bolje od mene. Zapamtite, svi su jednako jadni, evo čak i ja imam mane.

Ako želiš poslati poruku, pošalji je i ne smaraj

Među pravilima za život, ovo je kao neka vrsta otkrovenja. Dopustiti sebi ponašanje koje je u skladu sa vlastitim osjećajima i raspoloženjem. Kako nikad nisam bila baš preterano fokusirana na skrivene želje i potrebe drugih ljudi, užasno sam se mučila  provaliti da li je pravo vrijeme da nekoga pozovem na piće ili seks, i reči da mi nedostaje ili izjaviti ljubav. I onda sam shvatila da je to potpuno jalova rabota. Kao što kaže najviši zakonski akt naše republike, 'sloboda čovjeka je najčešće ograničena slobodama drugih ljudi'. A to u praksi slanja poruka i ostale svakodnevne komunikacije znači da se odnos između dvoje ljudi najlakše razvija ako svatko govori ono što misli ili želi. Ukoliko ja potrošim dva i po sata na predviđanje šta će on reči i kako da ispadnem bolja nego što jesam, to i dalje ne znači da neću skroz promašiti i i pored svog truda izvisiti za nagradicu.

Dakle, da bih uštedila sebi muke, usvojila sam taktiku da govorim isključivo ono što mislim, što svim drugima olakšava da se izjasne. Naravno, nikad ne treba odbaciti mogućnost da su ti drugi slaboumni, kalkuliraju ili se trude impresionirati, ali minimum povjerenja u to da nisu potpuni kreteni se podrazumijeva u nekom ljubavnom odnosu. A i nikad nije teško odjebati.

Ono što mi je, međutim, potrebno je da znam kada treba stati. U redu je biti otvoren u vezi sa svojim osjećajima, mišljenjem ili naprosto smajlijima, ali svaki put kad se osilim i pošaljem tri poruke za redom koje govore izuzetno bitne stvari, zapitam se da li ja uopće slušam tu drugu osobu, i da li možda postoji bolje vrijeme i mjesto za taj razgovor. Komunikacija bilo u formi poruka, bilo u formi razgovora treba ličiti na ping pong, a ne na govore povodom dobijanja Oskara.

Seks nije za gadljive 

Ovo je samo kratka opaska. Kada sam bila mlada i kada sam bila gadljiva, razlozi toga su bili isključivo u mojoj nesposobnosti da jasno shvatim šta želim, šta me pali a šta ne i naravno u strahu da će me neko odbaciti ako to kažem. Danas osjećam takozvani bol u kurcu, jasno mi je šta hoću, a šta ne, i nemam problem da to na normalan, neuvredljiv način iskomuniciram. Ne skida ti se grudnjak, nemoj ga skidati.

Zato cijenim da je u mladosti jako bitno fokusirati se na to da što preciznije definiramo i istražimo vlastitu seksualnost, kako se ne bismo blamirali pred drugima koji nisu, niti mogu biti odgovorni za naše pogrešne izbore. Ne puši ti se kurac, nemoj ga pušiti. Ne skida ti se grudnjak nemoj ga skidati, ali što kaže jedna porno glumica, oni koji previše toga neće, možda trebaju preispitati svoju ulogu u ovoj priči.

Uvijek, ali uvijek, je bitno koristiti kondom

Iako se ova priča vrti već dvadeset godina, ona kao da nije dovoljno jasna. AIDS, gonoreja ni HPV virus nisu zauvijek iskorijenjeni. Da, lijekovi za većinu bolesti postoje, ali ja nemam ovjerenu knjižicu. Lako je Magicu Johnsonu ili Pameli Anderson, ali ja nisam te sreće. Ne znam kada će ljudi prestati praviti se ludi i shvatiti da treba nositi kondom. Pre par mjeseci stojimo frendica i ja u klubu, i ona kaže "Vidiš, svi ovi ljudi oko nas, to su oni što ne koriste kondom". I to je točno, bilo da sjedite u popularnom restoranu, klubu, da odete kod babe na selo ili na more – ljudi oko nas, ljudi koje volimo, poštujemo ili oni na koje se ložimo, a ne neki monstrumi iz mraka - to su isto ljudi koji ne koriste kondom, to su oni koji prenose spolne bolesti i izbjegavaju ići kod ginekologa ili još češće urologa.

Marija Ratković