Evo zašto moramo popi***ti kada novinarka pita ženu koja uklanja mine, zašto ne radi u samoposluživanju

Hrvatski mediji još uvijek pod snažnim utjecajem stereotipa, a rad, status i značaj žena u društvu i politici podcjenjuje se. Jezik medija te proklamirani način razmišljanja i komuniciranja utjelovljuje mušku dominaciju. Čak i Anićev "Rječnik hrvatskog jezika" kaže da je žena osoba po spolu suprotna muškarcu a muškarca definira kao odraslu osobu muškog spola. 

 

Seksizam je oblik segregacije na temelju spola. Glavne žrtve su žene pa seksizam definiramo kao skup vjerovanja i djelovanja koja privilegiraju muškarce u odnosu na žene, te potcijenjuju i degradiraju vrijednosti i aktivnosti povezane sa ženama. Seksizam je često popraćen iskrenom naklonošću i osoba s takvim stavom često nije svjesna seksističkih implikacija koje usmjeravaju ženu u tradicionalnu ulogu i održavaju neravnomjernu raspodjelu moći između muškaraca i žena.

Neprijateljski i dobrohotni seksizam sadrže u sebi iste pretpostavke (žene su slabiji spol), polaze od tradicionalnih rodnih uloga i služe opravdanju i održavanju patrijarhalnih društvenih struktura. Donošenje antidiskriminacijskih zakona, ali i neke druge društvene promjene dovele su do manje društvene prihvatljivosti seksističkih pogleda, ali ne i do stvarne promjene i slabljenja uvjerenja koji služe održavanju postojećih odnosa moći. 



"Da, dobro, ali očekivalo bi se da žena ipak radi nešto drugo, možda nekakav posao u trgovini?"
pitala je Mirjana Hrga (novinarka RTL-a) pirotehničarku Maju Fekete u svojoj emisiji.

Dakle, i muškarci i žene su od rođenja socijalizirani za prihvaćanje seksističkog razmišljanja i djelovanja što objašnjava činjenicu da žene mogu biti seksisti kao i muškarci. Očekivanja okoline i stavovi odraslih o rodno prikladnom ponašanju dovode do različitog ponašanja prema muškoj i ženskoj djeci, što rezultira diferencijalnim ponašanjem djece koje je konzistentno sa stereotipnim očekivanjem kulture u kojoj žive. Tako se od rođenja od žena manje očekuje, manje ih se ohrabruje te one postavljaju niže ciljeve u životu, nedostaje im samopouzdanja i često se ponašaju kao žrtve kada im se nameće seksistički obrazac ponašanja.



Škola i sustav obrazovanja jedan su od značajnijih instrumenata odgoja za preuzimanje rodnih uloga u društvu i obitelji. Nastupajući kao predstavnik općih društvenih interesa, država provodi kontrolu nad socijalizacijskom funkcijom škole i osigurava prijenos društveno poželjnih znanja i vrijednosti putem nastavnih programa i planova te udžbenika. Njihov sadržaj značajno utječe na konstrukciju društveno poželjne slike ženskog i muškog spola u društvu. Između nastavnika postoje značajne razlike u tome kako percipiraju rod, rodnu ravnopravnost, zašto su dječaci i djevojčice takvi kakvi jesu i zašto postoji razlika u njihovim školskim i post-školskim iskustvima i postignućima. Okvir kroz koji nastavnici gledaju i u kojem interpretiraju nalaze može utjecati na njihove postupke vezane uz rodnu ravnopravnost.

Društvene uloge koje se pripisuju ženama i muškarcima nisu jednostavno različite, one su osim toga i različito vrednovane.

Ženski rad se definira kao različit i manje važan od muškog. Čim neka profesija postane feminizirana, tj. većinu čine žene, u pravilu ta profesija postaje slabije plaćena. Ne zato što žene slabije obavljaju posao, već sama činjenica da je to žensko zanimanje, utječe na smanjivanje plaća.



Kada se nađu u sferi javnog djelovanja žene uglavnom ostaju u tipičnim ženskim sektorima kao što su socijalna skrb, prosvjeta. Nalaze se na hijerarhijski nižim pozicijama, s nižom plaćom i društvenim statusom. Kada se nađu u politici i ovdje se usredotočuju na ženske teme, a piramidalna zakonitost prema kojoj žene iščezavaju s najviših pozicija odlučivanja je ovdje posebno uočljiva. Za prisutnost žena u najvišim razinama političkog odlučivanja od većeg su značenja natalitet zemlje, izdvajanje za javnu potrošnju, naročito obrazovanje žena, njihova brojnost u radnoj snazi, pozicije koje zauzimaju u procesu rada te društveni status. 

Mirjana Hrga zašto nisi postala stjuardesa?

Način na koji je žena prezentirana u medijima ocrtava položaj žene u suvremenom društvu kojim dominiraju muška načela. Možemo, također, naglasiti snažan utjecaj stereotipa koji ženu automatski prikazuju kao seksualni objekt, podčinjenu maštarijama dominantnih muškaraca. Što se tiče tematskih područja u kojima žene najčešće djeluju, ona su vezana, uglavnom, uz umjetnost ili zabavu, sport, socijalnu i zdravstvenu problematiku. U nekim područjima ih uopće nema - nacionalna obrana, religijska pitanja, ljudska prava, pobune i demonstracije.

U društvu postoje odnosi dominacije i podređenosti u kojima je jedan dio društva u povoljnijem položaju od drugog zbog svog roda. Sam termin patrijarhat doslovno znači "vladavina oca" i koristi se za opis odnosa moći između mškaraca i žena, opis strukture obitelji i dominacije oca unutar nje. Dominacija oca unutar obitelji simbolizira mušku dominaciju i u svim ostalim institucijama – vojska policija, industrija, tehnologija, financije, znanost, politika su u muškim rukama.

Patrijarhat ženama oduzima moć na mnogo načina: uvjeravajući ih da su inferiorne u odnosu na muškarce; tražeći od njih da se konformiraju s određenim stereotipnim, tj. "prikladnim" ponašanjem; niječući im kontrolu nad njihovim tijelima, životima i radom, ograničavajući im pristup resursima i ograničavajući im mogućnost da sudjeluju u donošenju odluka koje utječu na njihove živote.

Različiti oblici kontrole rezultirali su marginalizacijom žena u ekonomskim, društvenim i političkim procesima. Primjere možemo naći u svim područjima života: žene su nedostatno zastupljene u društvenim, političkim, ekonomskim i legalnim institucijama, nasilje prema ženama je u porastu, nejednako se financiraju ženske i muške aktivnosti (npr. sport), žene su tretirane kao seksualni objekti. Muškarci kao grupa uživaju najviše povlastica patrijarhata, ali i to ima svoju cijenu. Ima muškaraca koji ne žele vladati ženama, izrabljivati ih, ali se isto tako boje ostati bez povlastica koje im patrijarhat donosi. U takvoj situaciji oni izabiru onu što im je najlakše, a to je pasivno podupiranje muške dominacije.

Postojanje diskriminacije prema ženama možemo potkrijepiti različitim statističkim podacima, koji su preduvjet utvrđivanja položaja žena u različitim područjima društvenog života. Problem je što u Hrvatskoj još uvijek u nekim važnim područjima ne postoje podaci razlučeni prema spolu.

Prema statistikama UN-a:

• žene obavljaju 67% svjetskoga rada
• zarađuju 10% svjetskog dohotka
• vlasnice su 1% svjetskog imetka
• žene čine 70% nepismenih u svijetu
• širom svijeta žene zarađuju 20-50% manje za jednak rad nego muškarci
• od 1.3 milijarde ljudi koji žive u potpunom siromaštvu 70% su žene
• žene obavljaju između 10 i 20% direktorskih i upravnih poslova
• žene zauzimaju 10% mjesta u parlamentima
• 5% predsjednica država su žene

U Europskoj uniji:
• žene obavljaju 80% kućanskih poslova, čak i ako su zaposlene izvan kuće
• žene provode dvostruko više vremena u brizi oko djece nego muškarci
• za isti posao žene su u prosijeku plaćene 25% manje nego muškarci
• 20% žena doživjelo je neki oblik rodno uvjetovanog nasilja
• 98% žrtava obiteljskog nasilja su žene


Danas je posao žena i dalje ostaje kontinuirano i sustavno potplaćen, a većina ženskog posla ostaje neplaćena. Žene najviše pridonose ekonomiji svojim neplaćenim radom. Ekonomski sustav se također oslanja na žene da odrade ono što plaćena ekonomija ignorira – briga o starijim ljudima, briga o djeci, kućanski poslovi, volonterski rad. Budući da se uz neplaćeni posao žena ne veže novčana vrijednost, bile su potrebne mnoge godine da bi vlade izmjerile neplaćene sate rada.

Stvarna ravnopravnost se može postići tek ukoliko žene i muškarci ravnopravno dijele pozicije na tzv. mjestima moći i odlučivanja. Međutim muškarci su još uvijek ti koji drže pozicije višeg statusa i imaju moć donošenja odluka. Dokazano je kako bi skupina sa zajedničkim interesima (u ovom slučaju žene) dobila pravo glasa i njihovi interesi bili uzeti u obzir, potrebna je kritična masa od najmanje 30% populacije na mjestima gdje se donose odluke.
 

Alma Draganić-Brkić

Komentari

Ostali članci