Znate li po čemu možete prepoznati pravog generala? Po tome što mu je cilj mir, a ne rat a ljudi su mu važniji ljudi od teritorija.

Vladimir Trifunović bio je general Jugoslavenske narodne armije još prije rata na ovim prostorima, živio je s obitelji u Zagrebu, potom samo mjesec dana bio komandant vojnog garnizona u Varaždinu, zadnjoj stanici njegove vojne karijere, nakon čega mu se život pretvara u neprekidnu moru koja ga, kao potpuno obespravljenog čovjeka, odvodi u sobičak beogradskog hotela Bristol, odakle se svakodnevno bori s mnogobrojnim sudovima u Srbiji, Hrvatskoj, čak i u Sloveniji. Srbija mu je sudila zbog izdaje, odnosno „podrivanja obrambene moći zemlje“, Hrvatska zbog ratnog zločina, a Slovenija ga teretila zbog tenkova koji su iz Varaždina bili krenuli put tamošnje granice, one 1991, na samom početku rata.

Sva krivnja generala Trifunovića, međutim, sastoji se u tome što je u općem metežu odbio naređenje svoje komande da puca i ruši Varaždin, nego se odlučuje za pregovore i potom hrvatskoj strani mirno prepušta kasarnu i veliki vojni arsenal, a sam zajedno sa svojih tristotinjak vojnika odlazi u Srbiju i time im spašava živote. „Trifunović se odlučuje za jedino normalno, ljudsko i profesionalno rješenje… Radi se o profesionalcu koji je posao obavio najbolje što je mogao u tom trenutku, sasvim sigurno nije bio na strani Hrvatske, ali nije bio niti srpski nacionalist, spreman na zločin. Bio je jednostavno profesionalac, vojnik JNA, odgojen u tom duhu“, kazat će o generalu Trifunoviću jedan od pregovarača o predaji kasarne u Varaždinu i ministar u dvije lijeve koalicijske vlade, Radimir Čačić, kojega međutim nijedan sud nije pozvao kao svjedoka, jer nekome, kao što je kazao, "to  nije odgovaralo".

Dakle, Trifunović napušta Hrvatsku 1991, s epitetom zločinca, u Srbiji ga dočekuju kao izdajnika, tamo mu je rečeno da Srbiji trebaju mrtvi heroji, a ne živi oficiri koji ne žele rušiti gradove i ubijati civile, pa je osuđen na 11 godina zatvora, preinačenih u sedam. Iako je pomilovan u zatvoru je proveo više od godinu i pol dana, ali teško bi se moglo reći da je njegov život na slobodi uistinu bolji ili drukčiji od zatvorskog. U Hrvatskoj je jedini razuman potez toga oficira, kojim je spriječeno razaranje baroknog gradića Varaždina i stradanje civila, kvalificiran kao ratni zločin, pa je Trifunović u odsustvu osuđen na 15 godina zatvora. Toliko jedva da iznose ukupne presude domaćim „herojima“, „generalima“, za teške ratne zločine nad srpskim civilima.

Uporno je i uzalud, međutim, Trifunović tražio obnovu svoga procesa u Hrvatskoj, i sud je konačno prihvatio njegov zahtjev, a svoj iskaz dao i bivši predsjednik Stipe Mesić, koji je 1991. još bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, i koji sigurno nije o Trifunoviću lažno svjedočio. Što naravno nipošto ne govori u prilog sretnog ishoda novoga suđenja, s obzirom na ustrajno njegovanje ovdašnjeg mita o „herojskoj“ obrani Varaždina od nasrtaja jugovojske generala Trifunovića, incidenta u kojemu je poginulo ukupno šest civila i vojnika. Za Hrvate puno, za Srbe malo, pa je bez pravičnog suđenja Trifunović osuđen na život s onu stranu svakog dostojanstva, u sobičku oronulog vojnog hotela Bristol, u kojemu je prebolio neke teške bolesti, i odakle zapravo nije imao gdje.

U Beogradu su sve već zauzeli uvaženi ratni zločinci, činovnici Miloševićeva zločinačkog režima. U Hrvatskoj, pak, u ondašnjoj općoj pomami za oficirskim i srpskim stanovima, iz zagrebačkog je stana u kojemu je Trifunović godinama živio, prije one kratke, ratne epizode u Varaždinu, po hitnom postupku izbačena njegova obitelj, a odluku o deložaciji potvrdio je Ustavni sud s obazloženjem uvaženog suca kako „obitelj mora snositi posljedice postupaka svoga supruga i oca“.

"Nama normalnim ljudima bilo je najvažnije da smo spašeni, ali smo u Beogradu, nažalost,  dočekani kao izdajnici. Za sve ono što je preživio i učinio neka mu je vječito hvala od poštenih ljudi, a nepoštenima neka Bog sudi po zaslugama." Rekla  je to prije tjedan dana na sprovodu generala Trifunovića, njegova kćer koja sa obitelji živi u Zagrebu.

 

A.D.Brkić

Izvor informacija: Mladina