Međutim…

Problem #1: Imamo apsurdan i do bola birokratiziran zakon o humanitarnoj pomoći.

Ako želite skupiti za nekoga hranu, ili lijekove, ili drva za ogrjev, morate tražiti odobrenje za humanitarnu akciju. Ta akcija mora biti točno određenog trajanja (nema kontinuiranog skupljanja za nekoga kome treba pomoć iz mjeseca u mjesec). Za svaku akciju mora se otići u banku i otvoriti poseban podračun, da bi državi bilo lakše pratiti kamo novac ide. Moram napomenuti da država ima uvid u sve transakcije, pa je ovo ograničenje malo apsurdno, ali ajde. Kad akcija završi, ako ostane nešto novca na podračunu, taj novac se mora prebaciti na podračun druge humanitarne akcije po predviđenim pravilima. Ako mislite da podračuni nisu problem, jesu, u stvarnom životu, problem su. Dosta ljudi mi je reklo da bi si postavili automatsko plaćanje, mjesecno recimo 200kn, za udrugu ili obitelj kojoj treba pomoć. Mozete otići u banku i potpisati trajni nalog.

Medjutim, živimo u 21. stoljeću i takva plaćanja se zovu subscriptioni - uobičajena su i jednostavna. Ako tražimo od ljudi da kad nekome žele pomoći idu u banku i ugovaraju trajni nalog - ili da odu na naš web i u 3 klika postave subscription - što mislite, gdje će biti bitno više donacija? Također, kad plaćate preko kreditnih kartica, morate prvo dogovoriti plaćanje s bankom.

E sad, bankama su donacije visokorizične transakcije, što dovoljno govori u kakvoj državi živimo. Ako se dogovorite s bankom, onda morate potpisati ugovor sa firmom koja obrađuje transakcije (nema ih puno). Međutim, sa podračunima imate smiješnu/tragičnu situaciju da bi se sav taj posao morao ponavljati svakih mjesec dana. Za svaku humanitarnu akciju vi biste trebali ići pregovarati sa bankom i sa firmom za procesiranje transakcija. Svaka udruga posebno. Kontaktirao sam Minstarstvo i izložio da je to, je li, mali problem. Da radimo transparentnu platformu za doniranje, pa da bih rado da znam koje su opcije.

Odgovor je bio, pojednostavljeno, "Zakon je takav, sta si vi umišljate? Pa niste vi jedini koji rade platformu za transparentno doniranje, imamo mi takvih ohoho...". Ukratko, odustali smo od podrške za kreditne kartice i podrške za mjesečno automatsko doniranje. Svatko tko išta radi sa subscriptionima zna da se tako može skupiti jako puno novca. Mjesečno doniranje bi bilo izuzetno vrijedna stvar - ja bih prvi postavio automatsko plaćanje za neke ljude. Uzmeš si i sponzoriraš neku obitelj.

Problem #2: Humanitarne udruge su nezainteresirane.

Ideja mi je bila da jednostavno kontaktiram udruge preko preporuka i ponudim im potpuno besplatno mogučnost da skupljaju donacije preko weba. Slično kao da nekoj firmi kažete, evo vam besplatan web shop.

Nivo nepovjerenja je nevjerojatan - praktički nitko nam se nije javljao kad bismo zatražili kontakt preko poznanika. Tu je više mogučih razloga. Prvo, iz razgovora sa nekim udrugama saznao sam da su stalno izloženi mobbingu od ljudi koji smatraju da su svi koji skupljaju humanitarnu pomoć lopovi. Drugo, saznao sam da dobar broj udruga koje skupljaju humanitarnu pomoc koriste udruge za vlastite potrebe i novac troše na, najblaže rečeno, sumnjiv način. To je kaljuža koja je uzrokovala da ljudi imaju veliko nepovjerenje i onda pate oni kojima stvarno treba, kao i udruge koji rade pošteno i odgovorno.

Problem #3: Ne možemo sami organizirati doniranje konkretnim osobama (povezano sa prvim problemom).

U svem tom navigiranju kroz ogranicenja zakona o humanitarnoj pomoći, gledali smo i mogučnost da ne idemo preko humanitarnih udruga, nego da omogučimo plaćanje direktno potrebitim ljudima na račun - kao GoFundMe. Ne smije se, država to gleda kao kršenje zakona o humanitarnoj pomoci. Jedni moji prijatelji su napravili građansku inicijativu. Skupljali su samo hranu, nisu primali novac (upravo da ne bi bilo optužbi za pronevjere) i svakodnevno raznosili što su ljudi donijeli obiteljima koje su gladne. S obzirom da nije bilo uključenog novca i da su to sve lokalni ljudi (a lokalno se uvijek sve zna - i tko radi i tko krade), uključilo se puno donatora i volontera, hrana se kupovala i dijelila lijepo i kontinuirano.

Ideja se prosirila na 7 gradova, volonteri su radili kao ludi. A onda... Zvali su iz Ministarstva da hitno prestanu sa dijeljenjem hrane, jer krše zakon. Da, da - znaju oni da je sve pošteno, ali ne smije se. Uljudno je spomenuta i novčana kazna od 5 do 20 tisuća kuna ako se hitno sve ne pogasi i ne prestane s doniranjem. Opisao bih tu situaciju ovako - ako ćete krasti milijune, slikat ćete se s političarima. Međutim, ako susjed susjedu donira par namirnica - onda cemo ga zgaziti, djubre jedno.

Problem #4: Narod.

Stavili smo FB stranicu humanitarci.hr. Dobivali smo ili upite od ljudi kojima treba pomoć (i uglavnom bezuspješno upućivali ljude da kontaktiraju neku humanitarnu udrugu) ili napade da krademo. Kako točno krademo ako se uplaćuje direktno na racun humanitarne udruge, točnije na podračun humanitarne akcije, sa skeniranim odobrenjem od države - to je misterij.

Eto, dovoljno sam pisao - da se ne gubim u širenju priče. Mislim da je sve jasno.

Za kraj, želim zahvaliti jednom dobrom čovjeku iz ureda državne uprave na velikom trudu i pomoći - da je bar više takvih. Neću ga imenovati, jer ne želim čovjeku raditi probleme. Da, smatram da dobri i vrijedni ljudi koji rade u državnoj upravi u njoj mogu imati samo probleme. Smatram i da dobri i vrijedni ljudi u našoj državi isto tako mogu imati samo probleme. Tagirao sam ljude koje sam smatrao da trebam obavijestiti. Nisam tagirao one koji bi mogli imati probleme, njih cu obavijestiti sam.

Od srca hvala svima koji su nam pomogli uloženim trudom i savjetima!

Volio bih da smo uspjeli.

Damir Bulić