Nekoliko stotina kilometara od obale Australije, na otoku Manus, šest stotina izbjeglica i dalje živi u nenormalnim uvjetima u privremenom prebivalištu – ni u kući, ni u zatvoru. Oni tamo žive već godinama, u uvjetima koje Amnesty International opisuje kao „ravne mučenju“. Na drugim mjestima širom svijeta živi još 65,6 miliona ljudi koji su nasilno izmješteni iz svojih domova; 22,5 miliona njih smatra se izbjeglicama; deset miliona njih je trenutno bez državljanstva.

Ovi ljudi, među kojima je otprilike polovina djece, vode živote beskonačne iskorenjenosti i nestalnosti, njihova kretanja su strogo ograničena, dok je njihova trajno prebivalište neodređeno.

Moj život je sve suprotno od njihovog: istovremeno i ukorijenjen i otvoren za kretanje. Prije nekoliko dana bez problema sam ušla u Australiju, čekajući manje od minute na carini, gdje je službenik brzo provjerio da li sam dobila vizu koju sam prethodno zatražila elektronskim putem. Dobila sam je, i to za samo nekoliko sati, jer igrom slučaja posedujem tamnoplavu putovnicu Sjedinjenih Država. Sada sam pokraj njega u svoj džep stavila i svijetloplavu knjižicu sa ljudskim pravima.

Prije šezdeset godina Hanah Arendt je napisala frazu koja je s vremenom postala jedna od njenih najcitiranijih i najčešće tumačenih misli: „pravo da se imaju prava“. Ova fraza je u sebi sadržala suštinu njenog skepticizma u vezi sa konceptom ljudskih prava – dakleprava koja u teoriji pripadaju svakoj osobi već samim njenim postojanjem. Ali što je garancija ovih prava?

Za to je, kako primjećuje Arendt, neophodno biti ne samo osoba već i građanka. Drugim riječima, iako mi prava iz svijetloplave knjižice „pripadaju“, ja ih mogu iskoristiti samo zato što istovremeno posedujem i tamnoplavu putovnicu.

Ovu frazu je Arendt prvi put upotrijebila u članku iz 1949, a zatim ponovo u knjizi „Izvori totalitarizma“. Fraza je proteklih nekoliko godina bila predmet mnogih interpretacija. Nedavno je Verso objavio elegantnu knjižicu eseja, u kojima četiri autora nastoje ne samo protumačiti tu frazu već i iznaći ona tumačenja koja će inspirirati otpor globalnom napadu na ljudska prava koji je u toku. Knjiga se zove „Pravo da se imaju prava“.

Arendt je punih osamnaest godina bila izbjeglica bez državljanstva: od trenutka kada je pobjegla iz nacističke Njemačke, u dvadeset sedmoj godini svog života, sve dok 1951. nije postala naturalizirana građanka SAD. Kada je 1948. u Ujedinjenim narodima usvojena Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Arendt je već dobila azil u SAD, ali još uvijek nije imala američko državljanstvo.

Isprva je entuzijastično podržala usvajanje deklaracije, vidjevši je kao temelj međunarodnog mehanizma za garantiranje prava. Ali ubrzo je posumnjala. „Pravo da se imaju prava ili pravo svake individue da pripada čovječanstvu moralo bi se garantirati od strane samog čovječanstva“, napisala je i dodala – „Nije ni najmanje izvjesno da je tako nešto uopće moguće.“ Svaki novi međunarodni mehanizam, uviđa Arendt, još uvijek ovisi od spremnosti država da ga primjene – da zaštite upravo one ljude koji su ostali nezaštićeni izgubivši svoje državljanstvo. Danas su stvari još gore. U eri Putina, Trumpa i čitave armije euroskeptičnih političara zavladala je globalna politika ogorčenosti prema međunarodnim institucijama.

Trumpov pokušaj zabrane ulaza u SAD ljudima iz većinski muslimanskih zemalja

Arendt je ipak polagala nadu u jednu zemlju, u Sjedinjene Države, koje su, kaže Arendt, „na pridošlice uvijek gledale kao na potencijalne buduće građane“. Tokom 2018, međutim, odnos Amerike prema imigrantima tako se duboko promijenio da „takozvana posljednja, a možda i jedina nada“ Hane Arendt danas izgleda neutemeljeno.

Autori u „Pravu da se imaju prava“ fokusiraju se na po jednu riječ u čuvenoj frazi. Lida Maxwell, sa odsjeka za političke nauke na Trinity koledžu, piše o glagolu „imati“ i kaže da se on može tumačiti ne kao glagol posjedovanja, nego „u smislu u kome možemo ‘imati’ sastanak, ili večeru, ili konferenciju, ili konvenciju. Tu ‘imati’ prava znači sudjelovati u organiziranju, stvaranju i održavanju (kroz proteste, zakonodavstvo, kolektivno djelovanje i građenje institucija) zajedničkog političkog svijeta u kome će svakome biti dostupno da se poziva na svoja prava“.

Maxwell piše da se protesti na aerodromima, održani u siječnju 2017. protiv Trumpovog prvog pokušaja zabrane ulaza u SAD iz većinski muslimanskih zemalja, mogu tumačiti upravo kao jedan takav projekat stvaranja „svijeta u kome se svi mogu legitimno pozivati na svoja prava“. To je vjerojatno najoptimističniji momenat u ovoj knjižici. Otkako je u veljači ove godine knjiga objavljena, Vrhovni sud je saslušao argumente za posljednju verziju Trumpove zabrane putovanja i signalizirao da će najvjerojatnije dopustiti da ostane na snazi. Broj deportacija iz SAD ubrzano raste. Američka imigracijska služba je iz svog službenog opisa uklonila da je SAD „nacija imigranata“.

Za to vrijeme u Ujedinjenom Kraljevstvu je isplivala priča o takozvanoj generaciji "Windrush". Oko pola miliona ljudi koji su živjeli u Velikoj Britaniji i koji su se najvećim djelom života smatrali britanskim podanicima pošto potiču iz britanskih kolonija na Karibima suočava se sa neizvesnošću ili nečim još gorim u vezi sa svojim građanskim statusom. Otkriveno je da se nekima od njih već godinama uskraćuju zahtjevi za socijalna primanja, pravo na rad ili pravo na ponovni ulazak u zemlju. Suprotno tvrdnji iz lijepe svijetloplave knjige, njima ljudska prava ne „pripadaju“: ona im mogu biti data ili oduzeta od strane bezlične i nepristupačne birokratske mašinerije.

U pomenutoj Versovoj knjizi eseja, profesor sa Yalea Semuel Moyn podsjeća da je Arendt slutila da bi se Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima mogla pretvoriti u „skup lijepih normativnih tvrdnji“. Ona je smatrala, piše Moyn, da paradirati listom prava pred licima ljudi koji ne posjeduju ni osnovno državljanstvo „nalikuje na predstavljanje detaljnog popisa svih jela iz obilnog obroka ljudima koji umiru od gladi“. Jasno je: pored toga „ljudi mogu živjeti u mjestu pod imenom ’nigde’“, jednom kada izgube svoje mjesto u političkoj zajednici, oni više ne mogu biti sigurni da će ga ikada povratiti.

Masha Gessen

Izvor: The New Yorker
Prijevod i obrada: I.Horvath