Njegovo ime u Americi krasi škole, ulice, mostove i skupocjene knjige s debelim koricama. Čim progovore, američka djeca dobiju jednu od najvažnijih lekcija: da duboko poštuju Martina Luthera Kinga. Njegova je poruka bila jednostavno razjašnjenje Očeva Osnivača, ono da su "svi ljudi rođeni jednaki" i da imaju pravo na "život, slobodu i potragu za srećom".

To bi trebalo značiti SVI, podsjetio je on bijelu Ameriku i cijeli svijet. I nikada to nije uradio bolje ni jasnije nego tog 28. kolovoza1963. godine, u Washingtonu:
"Imam san, da će moje četvoro djece jednog dana živjeti u zemlji koja im neće suditi po boji kože, već po snazi njihove osobnosti."

King se stojeći na stepenicama Lincolnovog mauzoleja, obratio prisutnima. A došlo ih je, tog dana, na Marš na Washington, oko 250.000. Ne samo crnih, naravno.

Nakon što je citirao Deklaraciju emancipacije, koja je oslobodila njegove crne pretke 1863. godine, King je ocjenio da ni stotinu godina kasnije, te 1963. "Crnja još nije slobodan" (koristio je reč "Negro", koja se danas smatra pogrdnom, a tada je bila u širokoj; čak i službenoj upotrebi). A onda je njegov govor otišao od onog koji je napisao na papiru, i odlutao, skoro pa sam od sebe, da zauzme mjesto među legendarnim govorima.

A takvi su, znamo, samo oni koji zaista mijenjaju svijet.

Tko zna da li bi se Martin Luther King odvojio od papira s pripremljenim govorom da nije bilo Mahalie Jackson, kraljice gospel muzike, preteče Arette Franklin i njoj sličnih, crnačke ikone koja je poslednji dio svog ne baš predugog života (umrla je u 63.) posvetila borbi za ljudska prava. Što je tada, prije hipijaa, prije rata u Vijetnamu, prije terorista i Al Quaede, prije feministica što će paliti svoje grudnjake i mirisati kao muškarci, značilo - prava crnaca.

"Ispričaj im o snu, Martine!", uzviknula je, svojim moćnim kontraaltom, Mahalia Jackson. I Martin je ispričao.

"Još imam san", počeo je govoriti, onako ad libitum, i masa, četvrt miliona, se utišala  gledajući 34-godišnjeg baptističkog svečenika iz Atlante,  s tog crnačkog juga koji je bijeli čovek koristio kako mu je bila volja. I u ratu, i u politici, i u muzici. Pitajte jednog drugog kralja, bijelog suverena crne muzike, sahranjenog baš u gradu u kojem je Martin Luther našao svoju preranu smrt. Memphisu.

"To je san duboko ukorenjen u američkom snu - da će jednog dana ova nacija ustati i početi živjeti po svom kredu, da su svi ljudi rođeni jednaki. Imam san...", govorio je, dok je nepregledna masa, tamo sve do čuvenog bijelog obeliska koji odaje počast Georgu Washingtonu, pa i iza njega, slušala povijest koja se odigravala tu, pred njima.

"Još imam san", bila je to anafora koja je odzvanjala kao refren neke pjesme čiju je melodiju američka nacija, posebno onaj njen bijeli deo, vrlo dobro znao, ali je negde u vremenu od Bostonske čajanke do Drugog svjetskog rata, potpuno zaboravio tekst.

Jednom rečenicom, tom koju i nehajno izgovaramo svakog dana, Martin Luter King oblikovao je modernu Ameriku. A moderna Amerika oblikovala je svijet, tako da se na tim stepenicama mogla videti svačija sudbina.

Martin Luther King i Mahalia Jackson skoro da nisu ni poznavali takve crnce... Tada je prošlo skoro osam godina otkad je Rosa Parks odbila ustati bijelcu u autobusu u Montgomeryju u Alabami, ali stvari su se mijenjale sporo. Ponekad i nikako. Na snazi su, još od 1876, bili takozvani Jim Krow zakoni, koji su u svim južnim državama - članicama bivše Konfederacije - nametale sistem "jednaki, ali odvojeni". I da nije bilo tog zakonskog aparthejda, crncima bi bilo teško, u državama u kojima je divljanje Ku Klux Klana i ostalih bijelih idiota bilo dozvoljeno. A često i ohrabrivano. Segregacija je postojala i u vojsci, i u restoranima, i na klupama u parkovima.

Ni voda s javnih slavina nije bila pošteđena: znalo se, i znakovi su na to upadljivo ukazivali, tko smije odakle da piti. Do Drugog svjetskog rata, 60 % crnih žena bile su sluškinje - a ta je titula jedva iznad robova - u kućama i stanovima bijelaca. A ni na američkom sjeveru nije bilo ništa bolje: ako crnci nisu bili diskriminirani de jure, de facto jesu.

Pedeset godina od govora Martina Luthera Kinga bio je povod i za novo preispitivanje u Americi. Istraživanja pokazuju da rasizam ponovo pokazuje svoju sablasnu, zlu njušku, da je pravni sustav naklonjen bijeloj većini, da su škole u koje idu crnci i dalje samo trening-kampovi za buduće kriminalce...
Ali, jesu li ovog puta, za razliku od doba kad je King morao podsećati naciju na njene osnovne postulate i vrijednosti, crnci pomalo sami krivi? Time su se prošli tjedan bavili svi najvažniji američki magazini i portali. Ekonomist, čiji je početak teksta ujedno i prvi odlomak ovog teksta, ne zbog nedostatka inspiracije, već bi se pokazale sve proturječnosti shvaćanja i novog čitanja i slušanja Martina Luthera Kinga u Americi - otvoreno se pita zašto crni Amerikanci ne završavaju srednju školu, ne nalaze posao, i zašto stupaju u brak tako mladi. Može li se sve svesti na posljedicu višestoljetne diskriminacije, da li je američka vlada, s Afroamerikancem na čelu (da je neko rekao Martinu Luteru Kingu da će "Negro" biti u Bijeloj kući, ovaj bi se verovatno samo gorko nasmijao), morala više raditi za svoje crne građane?

Boja kože više nije barijera kakva je bila, ali neke stvari se sporo mijenjaju. Iako je Martin Luther King 1963. proglašen za Timeovu osobu godine, iako je naredne jeseni dobio Nobelovu nagradu za mir, iako je 1968. ubijen u motelu u Memphisu, iako se godinama krila istina o njegovoj smrti, iako je Amerika sedamdesetih postala bolje mjesto za život crnaca, čuveni govor o snu objavljen je, prvi puta, tek 1983. u Washington Postu.

Šta bi mislio Martin Luther King o današnjoj Americi, to je pitanje koje nadilazi skromne okvire ovog teksta. Da li bi stajao uz bok Baracka Obame čak i kad je on mahao oružjem prema Siriji i drugim državama? Ili bi, kao jedan od osnivača nacije - jednako važan koliko i Lincoln i Washington - shvatio da se njegov "san", kao i svi veliki snovi, nikad do kraja nije ostvario?

Ubojstvo Trayvona Martina ujedinilo je američku crnačku populaciju kao nikada do sada. Gnjev je postajao sve veći i veći, a u narednim godinama taj gnjev se pojačavao nizom video snimaka u kojima policija brutalno, bez previše pitanja, ubija crnce.

Policija desetljećima likvidira američke crnce, no tek zadnjih godina u javnost cure snimke tih likvidacija koje djeluju kao velika trauma i šok za cijelu populaciju, naročito crnce.