Činjenica je da su kazne za obiteljsko nasilje preblage a Konvencija traži prihvatljiv odgovor na nasilje i ističe "otegotne okolnosti počinitelja". Situacija u Hrvatskoj je katastrofalna -državne institucije i bešćutni aparatčici se iživljavaju na žrtvama obiteljskog nasilja, zakonitim birokratskim, odurnim formalističkim administrativno-pravnim metodama ih potiću na suicid, podvrgavaju dodatnom emotivnom, financijskom, psihičkom i ekonomskom zlostavljanju i osudi. Zato je bitno utvrditi primarnog agresora, a to Istanbulska konvencija traži od stranaka potpisnica. Tek manji dio nasilja u obitelji biva kazneno gonjen, većina -prekršajno. U Hrvatskoj prebijanje žene "košta" 3000 kuna. Ma ništa; to si svaki psihopat može priuštiti. 

Žena, koja je preživjela nasilje i zatraži pomoć policije, tretira se isto kao nasilnik. Policija u optužnom prijedlogu nasilnika proglašava prvooptuženim, a nju drugooptuženom zbog "nasilja u obitelji!" Oboje nakon intervencije privedu u postaju. Na prekršajnom vrlo često oboje dobivaju jednaku kaznu. Iako je on zlostavljač, a ona njegova žrtva, koju sustav (državnih službenika i institucija) dodatno viktimizira i cipelari. Najviše financijske koristi od prijave zlostavljanja do donošenja presude za prijavljeno zlostavljanje ima pravosuđe, farmaceutska industrija... I obično je to višegodišnja saga. Ispitivanje sto puta... Pa od ročišta do ročišta pola godine... Pozivanje rodbine i susjeda da daju iskaz... Oni se neće zamjerati psihopatu, jer znaju da je lud. I tako ljudi u potpuno poremećenom odnosu provedu nekoliko godina. Mnoge žene pravdu ne dočekaju; gotovo sva izvješća o ubojstvima žena od strane partnera sadrže "više puta je prijavljivala nasilje".

Istanbulska konvencija je da je prvi pravnoobvezujući međunarodni propis, koji na području cijele Europe na isti način pristupa rješavanju i zaštiti od nasilja nad ženama i u obitelji.  Možemo mi to i bez nje? Ne bi se reklo, jer po uvriježenom postupanju, premlaćene i istraumatizirane žene i djecu, policajci odvode iz vlastitih domova u "sigurne kuće" s jednom vrećicom. Da ima stvarne volje, takvo se dodatno kažnjavanje žrtava ne bi nazivalo "zaštitom", niti bi bilo zakonski omogućeno. 

Radi katastrofanog stanja u pravosuđu ogroman procent slučajeva nasilje u obitelji ne prijavljuje, što je još jedan razlog zašto su tolike žene poginule. Hoće li Konvencija to promijeniti, pitanje je (ponovo) primjene alata koje imamo da spriječimo nasilje. Za pretpostaviti je da će se zlostavljače sankcionirati ažurnije pod monitoringom međunarodnih institucija.

Gdje se u tzv. Istanbulskoj konvenciji „nalazi“ rodna ideologija?

Seksualna orijentacija nema nikakve veze s rodnim identitetom! Gdje su bili svi koji sada ističu tu ideologiju kao opasnost kada smo 2013. potpisali Konvenciju? Nijedne jedine riječi prigovora nije bilo! Otkud sad tolika briga da je tzv. Istanbulska konvencija put za Sodomu i Gomoru? Zapravo je smiješno kakve su sve sulude tvrdnje plasirane u javnosti u vezi Konvencije, te navodne prijetnje koje ona predstavlja, no atmosfera u hrvatskom društvu je takva da se svi istovremeno smijemo i plaćemo od muke.

Gender kao opće priznat rod nije upitan i u međunarodnim aktima se govori o gender equality, a ne o sex equality.  Crkva, klerikalne udruge i pojedinci s ekstremno nacionalističke scene u društvu vode sustavnu propagandnu kampanju protiv tzv. Istanbulske konvencije, u kojoj se služe brojnim manipulacijama, lažima ali i notornim glupostima, od kojih se većina temelji na izmišljenom pojmu “rodna ideologija”. 

Konvencija definira nasilje nad ženama kao rodno utemeljeno nasilje, i to je činjenica, a ne mit, što potkrepljuju statistike, a suci to vide iz gotovo iz svakog spisa. Protivnici Konvencije također spominju neke američke primjere, one zajedničkih WC-a za muškarce i žene. Ako ćemo govoriti o zahodima, a ne o zaštiti žrtva, onda nam stvarno ne treba konvencija! Spominje se i mogućnost da će djeca u vrtiću sama moći odlučiti o svojem rodu. Mnogi govore o nečemu što Konvencija uopće ne sadrži, već oni pretpostavljaju, jer koriste svaku mogućnost da progovore javno, iako pričaju notorne gluposti.

Najvećim napretkom Konvencije smatra se definiranje prijestupa koje će zemlje članice biti obavezne uključiti u svoje zakonodavne sustave, a time i kazneno goniti počinitelje. Konvencijom bi policija imala obavezu ukloniti nasilnika iz doma, a žrtvama bi bilo osigurano pravo na skloništa i centre pomoći.

Kao žrtva obiteljskog nasilja, svim srcem podupirem ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, prihvaćenu u Istanbulu. Kao racionalno biće naglašavam da tzv. Istanbulska konvencija nije čarobni štapić s kojim će se u par godina iskorijeniti uvriježeno ponašanje. Postojeći hrvatski zakoni odlično štite žrtve nasilja.  Mehanizme zaštite žena od nasilja i nasilja u obitelji već imamo ugrađene u druge propise. Kada bi se oni provodili nebi trebali tjednima raspravljati o potrebi ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije. Žalosna je istina da nikakve konvencije kao što nikakav potpis na papiru neće spriječiti nasilje. Edukacija, edukacija, edukacija! Možeš biti homoseksualan i muškarac, a možeš biti homoseksualan i žena, pa i homoseksualan i transrodan. Eric Hoffer lijepo kaže: "Strastvena mržnja može dati značaj i svrhu samo ispraznom životu. Ti ljudi su ispunjeni sa bezidejnošću svojih života i pokušavaju pronaći novi sadržaj... Masovni pokreti nude im neograničene mogućnosti za borbu."

Stručna skupina koja je radila na dokumentu ratifikacije složila se da se RH ogradi od mogućnosti plaćanja odštete ženama i djeci žrtvama nasilja. Obzirom da za teško bolesnu djecu, nema novca za lijekove i to mi je ok ali naglašavam da europske zemlje imaju fondove za pomoć žrtvana nasilja jer su one često u neravnopravnom položaju i teško ishode naknade štete. I u tom dijelu Konvencija daje jasne smjernice.

Od 47 europskih država članica Vijeća Europe nisu je potpisale samo tri: Rusija, Azerbajdžan i Armenija. Među prvim potpisnicama konvencije bile su: Španjolska, Francuska, Finska i Austrija, ali i Slovačka i Luksemburg, zemlje koje je do danas nisu ratificirale. Među zemljama koje su je ratificirale su i Poljska i Malta, koje se u javnosti percipiraju kao iznimno konzervativne zemlje, potom Italija, koja se nalazi pod snažnim utjecajem Katoličke crkve, ali i zemlje s većinskim muslimanskim stanovništvom koje se smatra izrazito patrijarhalnim, poput Turske i Albanije.  

Alma Draganić-Brkić