Frieda Kahlo, punim imenom Magdalena Carmen Frieda Kahlo y Calderon rođena je 6. srpnja 1907. godine u Coyocoanu u Meksiku. Odrasla je u obiteljskoj kući u kojoj je i rođena, a koja je kasnije dobila ime Plava kuća (Casa Azul). Njezin otac, Wilhelm Kahlo bio je njemački židov, fotograf koji je s 19 godina emigrirao u Meksiko, promijenio ime u Guillermo i odrekao se svoje vjere. Prije negoli je upoznao Friedinu majku Matildu imao je još jednu ženu, Mariu Cardenu, s kojom je dobio dvije curice, a koja je umrla od komplikacija nakon poroda u kojem je izgubila treće dijete. 

Nedugo nakon tragedije upoznaje i prosi Friedinu majku Matilde. U obitelji Kahlo rađale su se samo curice – Frieda je imala dvije starije sestre, Matilde i Adrianu, te mlađu Cristinu, pa je odrastala u izrazito ženskom okruženju. Svoj markantan, upečatljiv izgled može zahvaliti majčinim indijanskim korijenima. 

Kada joj je bilo šest godina oboljela je od dječje paralize zbog čega je devet mjeseci bila prikovana za krevet. Njezin je otac imao veliku ulogu u oporavku – poticao ju je da pliva, igra nogomet i trenira hrvanje, što su bilo izrazito neobične aktivnosti za djevojčice u to doba, ali je upalilo. Ipak, bolest je za posljedicu ostavila šepanje jer joj je oštetila desnu nogu i stopalo.

To je, međutim, nije sputavalo iako je često bila metom poruga na taj račun – nije se sramila svojeg nedostatka i oblikovala se u ponosnu i prkosnu osobu koja teško pokazuje znakove slabosti. Kao djevojčica, Frieda nije maštala o tome da postane umjetnica već se vidjela u ulozidoktorice. S 15 godina upisuje se u medicinsku školu u Mexico Cityu. Bila je jedna od rijetkih učenica u pretežno muškoj školi i postala je poznata po svom živom duhu i ljubavi prema tradicionalnoj i šarenoj odjeći, koja je kasnije, zajedno sa spojenim obrvama, postala njezinim zaštitnim znakom

Tamo je upoznala i čovjeka svog života, 21 godinu starijeg muralista Diega Riveru koji se 1922. godine zaposlio na oslikavanju škole. Frieda ga je često znala promatrati dok slika, a navodno je jednom prijatelju rekla kako će tom čovjeku jednoga dana roditi dijete.

Dok se školovala, Frieda se povezala s grupicom politički angažiranih intelektualaca te se upustila u ljubavnu vezu s jednim od njih, Alejandrom Gomezom Ariasom. S 18 godina doživjeli su prometnu nesreću koja je ostavila trajne posljedice na Friedino zdravlje – oštećena joj je kralježnica, a slomila je rebra i zdjelicu, zbog čega kasnije neće moći imati djece. Nakon boravka u bolnici, Frieda se vraća kući kako bi se oporavila i tijekom tog oporavka počinje crtati auto-portrete koji postaju dominantnim dijelom njezina života i stvaralaštva. Jednom je prilikom izjavila: „Slikam sebe jer sam često sama i subjekt sam kojeg najbolje poznajem“. Postala je i više politički aktivna, učlanivši se u Komunističku partiju Meksika. Poznata je činjenica da je lagala o datumu svog rođenja, tvrdeći da je rođena 1910. godine – iste godine kada je započela Meksička revolucija.

Početak veze s Diegom

Kao mlada umjetnica, Kahlo se obratila Riveri za savjet i mišljenje, a on ostaje fasciniran njezinim talentom i jedinstvenim umjetničkim izričajem te je potiče njezin razvoj. Odnos ubrzo prerasta u romansu, a par se vjenčao 1929. godine usprkos protestima Friedine majke. U
prvim godinama braka često su se selili, ovisno o Riverinim angažmanima. 1930. godine odlaze u San Francisco gdje je Frieda izlagala, a zatim i u New York zbog Riverine suradnje s detroitskim Umjetničkim institutom.

Frieda je u svojim radovima katalizirala bol koja ju je pratila tijekom cijelog života – 1932. godine naslikala je sliku nazvanu Bolnica Henry Ford koja prikazuje njezin akt povezan s nekoliko predmeta (fetus, puž, cvijet i drugi) koji lebde oko nje – sliku koja priča tragičnu priču o njezinom drugom pobačaju. Boravak bračnog para Kahlo-Rivera u New Yorku obavijen je kontroverzama. Nelson Rockefeller angažirao je Riveru da naslika mural na RCA zgradi Rockefellerova centra, a stopirao je radove kada je umjetnik dodao portret komunističkog vođe Vladimira Lenjina, koji je kasnije prebojan. Nekoliko mjeseci nakon incidenta, par se vraća u Meksiko i nastanjuje u gradu San Angel.

Ljubav koja je preživjela i razvod braka

Njihov brak nikada nije bio tipičan niti tradicionalan – živjeli su u odvojenim, ali susjednim kućama, a odnos im je bio prožet ljubavlju, mržnjom, svađama, nevjerama i kreativnom podrškom. Friedu su boljele Diegove brojne nevjere, iako ga je pravdala tvrdeći da on tako pronalazi inspiraciju za svoju umjetnost. 

S obzirom na broj žena s kojima je spavao, a među kojima je i njezina mlađa sestra Cristina, morao je biti barem duplo kreativniji nego što je uistinu bio. Nakon saznanja o obiteljskoj izdaji, odrezala je većinu svoje duge, crne kose, a srce joj se ponovno slomilo 1934. godine kada je doživjela još jedan pobačaj. 

Nakon perioda udaljenosti, Freida i Diego ponovno su se udružili kako bi pomogli Lavu Trockom i  njegovoj ženi Nataliji koji su pobjegli iz Sovjetskog Savez zbog straha od atentata. Azil su pronašli u Plavoj kući, a Trocki i Frieda navodno su se upustili u kratku ljubavnu aferu. U tom je periodu malo promijenila stil i počela ukrašavati kosu cvijećem i trakama, kitila se napadnim nakitom i nosila jarkocrveni ruž. Bila je društvena i održavala je veze i s muškarcima i sa ženama, među kojima se našla i supruga nadrealističkog pjesnika Andrea Bretona.  Na popisu Friedinih štovatelja našlo se i ime slavnog Pabla Picassa. 

Usprkos golemoj boli i patnji, duh je nije napuštao – kada su joj zbog gangrene odrezali nogu, rekla je samo: „Što će mi noge, ja imam krila“. 


Koliko ju je prometna nesreća rasturila fizički, toliko ju je Diego namučio psihički
Jednom je prilikom izjavila: „Doživjela sam dvije teške nesreće u životu – prvi put kad me udario autobus, a drugu kada sam upoznala Diega.“ 

Njihova je veza preživjela sve, pa čak i razvod 1939., jer već su se iduće godine ponovno vjenčali.

S obzirom na količinu boli koju je u životu pretrpjela i činjenicu da ju je upravo ona inspirirala i umjetnički pokretala, ne treba čuditi impozantna brojka od preko 200 slika, crteža i skica koje je Frieda stvorila u samo 47 godina koliko je živjela. Diego Rivera za nju je s pravom rekao kako je ona prva žena u povijesti slikarstva koja je opće, ali i sasvim određene teme koje se tuču žena tretirala bez ikakvih kompromisa. Iako ju je Andre Breton želio uvrstiti u nadrealistički krug, Frieda je to odbijala govoreći: „Oni misle da sam ja nadrealistica, ali to nije istina. Nikad nisam slikala svoje snove. Slikam svoju stvarnost.“ 

1953. godine postavljena je prva i jedina samostalna izložba Frieda Kahlo u Meksiku. Zbog lošeg zdravlja liječnici su joj savjetovali da toga dana ne ustaje iz kreveta, no ona, poznata po svojoj tvrdoglavosti, nije odustajala od svojeg nauma. Na otvorenje je stigla kolima Hitne pomoći, a četvorica su je na krevetu prenijela do gostiju koji su je s nestrpljenjem očekivali.

Njezin posljednji zabilježeni javni nastup bilo je sudjelovanje u komunističkim uličnim demonstracijama u lipnju 1954., a jedva mjesec dana kasnije, 13. srpnja jedna od najvećih svjetskih slikarica umire. 

Jednom je prilikom bila upitana što da se napravi s njenim tijelom jednom kad umre, a ona je rekla: „Spalite ga. Ne želim biti pokopana. Provela sam previše vremena ležeći.“ 

Tu su joj želju i ispunili, a zadnje što je napisala u svome dnevniku je 

„Nadam se da uživate u mom kraju – nadam se da se nikada neću vratiti.“ 

I ne mora se vratiti, jer nikad zapravo nije ni otišla – samo se oslobodila fizičke boli dok nastavlja živjeti i pričati priču svog života kroz svoja djela.

Daria Validžić