Golda Meir možda je najpoznatija „baka“ na svijetu, budući da su joj Izraelci često tepali da je baka nacije.

Rođena je 3. svibnja 1898. godine kao Goldie Mabowitz u Kijevu, a osam godina kasnije obitelj se seli u Sjedinjene Američke Države, točnije Wisconsin kako bi pobjegli od pogroma koji su se u to doba provodili protiv Židova u Rusiji. Imala je sedmero braće i sestara, ali je petero braće umrlo u ranom djetinjstvu. Golda je godinama kasnije priznala da je teror kojem je svjedočila snažno utjecao na njezin politički angažman: „Ako postoji logično objašnjenje za smjer kojim je moj život krenuo, onda je to želja i odlučnost da spasim židovsku djecu od sličnih iskustava."

Mlada je Golda u novom okruženju brzo napredovala – prštala je energijom i odlučnošću toliko da joj je majka nadjenula nadimak „kochleffl“, što bi u slobodnom prijevodu značilo kuhača, implicirajući da vječno nešto muti. S 11 je godina organizirala protest ispred kuće dječaka koji je uvrijedio svoju djevojku antisemitskim opaskama. 1912. godine zbog svoje odluke da se školuje za učiteljicu sukobljava se s roditeljima, koji su smatrali da joj prioritet treba biti udaja (otac joj je čak rekao da muškarci ne vole pametne žene).

Nakon učestalih svađa, bježi od kuće živjeti sa starijom sestrom u Denver gdje upisuje srednju školu. Tada dolazi u doticaj s radikalnim cionistima, prijateljima svoje sestre, i njihovim idejama. Godinu dana kasnije miri se s roditeljima i vraća u Milwaukee te tamo 1917. upisuje učiteljski koledž, ali se i udaje za Morrisa Myersona kojeg je upoznala u Denveru.

Zbog želje za snažnijim političkim djelovanjem napušta koledž, te se s mužem 1921. godine seli u Palestinu gdje su se pridružili kibucu. Nakon što se Morris razbolio, par se seli u Tel Aviv, a zatim i u Jeruzalem gdje im se rađa dvoje djece. U Jeruzalemu, Golda se zaposlila kao rizničar u Uredu za javne radove Histradutha, organizaciji koja je okupljala radnike u kibucima i postala najvažnija ekonomska organizacija u Izraelu.

Odlučna kakva jest, nije se obazirala na muževo negodovanje, pa je 1928. godine prihvatila posao tajnice u Vijeću zaposlenih žena Palestine. Predstavljala je vijeće na brojnim međunarodnim sastancima, te postala delegat sestrinske organizacije u SAD-u. 1929. izabrana je za delegata Svjetske cionističke organizacije, što je označilo početak njezine ozbiljnije političke karijere, ali i raspad braka (iako se od muža nikad nije službeno rastala).

Brzo je napredovala na ljestvici, pa je 1940. godine postavljena na čelo političkog odjela Histradrutha gdje se, između ostalog, borila i protiv britanske odredbe koja je židovima ograničavala imigraciju u Palestinu, a čak je organizirala ilegalnu imigraciju nakon što je u Europi započeo II. svjetski rat i progoni Židova.

1946. godine izabrana je za šeficu Židovske Agencije, cionističke organizacije, na kojoj se zadržala do proglašenja nezavisnosti Izraela u svibnju 1948. čiju je Deklaraciju nezavisnosti sama potpisala. Prva službena politička funkcija u međunarodno priznatom Izraelu bilo je mjesto ambasadorice u Rusiji, a godinu dana kasnije postaje prva žena koja je izabrana za Knesset (izraelski parlament), te postaje ministrica rada odgovorna za pronalazak smještaja i zaposlenja za 700.000 imigranata koji su doselili u Izrael u prve tri godine. Tadašnji izraelski premijer Ben-Gurion jednom ju je prigodom nazvao „jedinim muškarcem u njegovom kabinetu“, budući da je podupirala njegovu politiku odmazde protiv arapskih napada.

1956. postaje ministrica vanjskih poslova, čime je postala druga najvažnija osoba u izraelskoj vladi, te tada mijenja prezime u Meir, što na hebrejskom znači „osvijetliti“. Golda je bila jedina ministrica vanjskih poslova na svijetu u to doba, no zadržala je jednostavnost – ako je putovala avionom, birala je turistički klasu, a čak je sama prala svoje rublje kada bi odsjedala u hotelima.

Ranih šezdesetih obolijeva od limfoma, no svoju je bolest držala u tajnosti jer se bojala da će je neki željeti smijeniti pod izlikom da ne može kvalitetno obavljati svoj posao. To je ujedno ubrzalo proces njezina umirovljenja, jer je postajala sve svjesnija svojih godina i umora koji se nakupio tokom godina aktivnog bavljenja politikom, tako da se 1965. godine povlači s mjesta ministrice. Njezino je umirovljenje ipak bilo kratkotrajno. Naime, 1969. umire premijer Levi Eshkol. Da bi izbjegli sukob moći između pretendenata Moshe Dayana i Yigala Allona, izraelska laburistička stranka bira Goldu kao kompromisno rješenje. Za istu je funkciju odabrana i od naroda u dobi od 71 godine, a mandat je započela nakon nevjerojatne pobjede Izraela u Šestodnevnom ratu 1967. godine, no rat se na tom području nije zaustavljao. Da bi zaustavila egipatsko divljanje, obratila se SAD-u za pomoć, a tadašnji predsjednik Richard Nixon odobrio je njezine zahtjeve.

Neki njezini potezi bili su i žestoko kritizirani, poput izraelske nepripremljenosti na iznenadne napade u sklopu Yom Kipurskog rata u kojima je poginulo 2500 izraelskih vojnika. Iz tog je razdoblja ostala zapamćena njezina izjava: „Lako je oprostiti neprijatelju što je pucao u našu djecu, no kako oprostiti nama što smo pucali u njihovu?“

Goldin uspjeh leži u činjenici da je posjedovala rijetku kombinaciju hrabrosti i iskrenosti i teškom radu kojem je posvetila svoj život čak nauštrb obitelji, jednostavnosti i izravnosti.Umrla je u dobi od 80 godina, a Walter Cronkite, slavni američki novinar, jednom je prigodom napisao: „Živjela je pod pritiskom kojeg bi mi, u ovoj državi, ne bi bili u stanju izdržati. Ona je najjača žena koja je bila na čelu jedne države.“

 

Daria Validžić