Isabela Allende rođena je 2. kolovoza 1942. godine u Peruu. Djetinjstvo i mladost provela je u Čileu.
Kada je imala 3 godine, njen otac diplomat Tomás Allende je "nestao", pa se majka s njih troje djece preselila u Santiago de Chile. Tamo su živjeli do Isabelinih 11 godina, kada se mama preudala, ponovo za diplomata, Ramóna Huidobroa. Često su se selili. Isabelin očuh je bio akreditiran u Boliviju i Beirutu.. Obitelj se vratila u Čile 1958. godine,

Od 1967. počinje graditi novinarsku karijeru i piše u poznatim časopisima i na televiziji. Tih godina objavljuje i svoju prvu knjigu. Tri godine kasnije Huidobro postaje veleposlanik u Argentini. Isabel se zaljubljuje u studenta inženjerstva Miguela Fríasa za koga se udala 1962. Biografi tvrde da je vodila neku vrstu dvostrukog života: kod kuće je bila tradicionalna žena i majka dvoje (kći Paola i sin Nicolás), a u javnosti poznata TV dramaturginja i novinarka u feminističkom časopisu. Kratko vrijeme u Čileu, radi na prevođenju romana s engleskog na španjolski.

Nešto kasnije Isabel dobiva posao u organizaciji Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu u Santiagu, zatim u Bruxellesu, Belgiji i drugdje u Europi.

U rujnu 1973. vojni udar kojim je dirigirala CIA-e (koji je i dovela Augusta Pinocheta na vlast) promijenio je sve za Isabel, počela je primati prijetnje smrću, te pobjegla u Venezuelu, gdje je ostala 13 godina  U Venezueli je bila kolumnistica najtiražnije novine -El Nacional. Godine 1978. se privremeno odvojila od Miguela Fríasa. Živjela je u Španjolskoj, a zatim se vratila u brak.

Političke neprilike joj određuju život. Kao nećakinja svrgnutog predsjednika Salvadora Allendea morala je u mladosti napustiti Čile, a nakon Pinochetovog puča 1973. ponovo napušta i seli u Venezuelu. Od 1988. godine živi u Kaliforniji. Tamo upoznaje drugog supruga, odvjetnika Willa Gordona. Od njega se odvojila 2015.

2008. Isabel Allende je primila počasni doktorat humanističkih znanosti, državnog sveučilišta u San Franciscu za "istaknute doprinose kao književni umjetnik i humanitarni rad". 2014. je primila počasni doktorat književnosti sa Sveučilišta Harvard.

Humanitarni i književni rad Isabel Allende

Isabel je 1996. godine pokrenula Zakladu u čast kćeri Paula Frías Allende, koja je iznenada umrla s 28 godina Zaklada je "posvećena promicanju i čuvaju temeljnih prava žena i djece" širom svijeta. Vođena je vizijom svijeta u kojem su žene postigle društvenu i ekonomsku pravdu. U službi ove vizije Zaklada pruža potporu ženama u očuvanju reproduktivnih prava, ekonomskoj neovisnosti i slobodi od nasilja.

Kroz svoje Espíritu Grants, Zaklada također podržava mali broj organizacija širom svijeta čiji je uzorni rad usklađen s njegovom misijom. Zaklada je dodijelila darovnice za više od 100 organizacija u svijetu, koje pružaju skrb  zlostavljanim ženama.

Roman Kći sreće prvi je dio trilogije Isabel Allende, a njegovi nastavci Portret u sepiji i Kuća duhova su romani kojima je potvrdila svoj status najčitanije latinoameričke književnice.

Kći sreće je avanturističko djelo o mladoj Čileanki koja se, idući tragom prve ljubavi, zatiče u Kaliforniji u vrijeme zlatne groznice. Izabela ispisuje pripovijest rađanja obećane zemlje, šarolike svjetove i kulturološke razlike indijanskih, kineskih, europskih i latinoameričkih doseljenika koji su je stvarali. Pod perom umjereno sentimentalne, umjereno racionalne, humorom nadahnute autorice, koja uspješno spaja osećaje sa razumom, jug sa sjeverom, realnost sa fikcijom ovaj roman čini jednom očaravajućom pripovjetkom.

Portret u sepiji opisuje obiteljsku sagu, smještenu na sam kraj 19. vijeka. Prateći glavnu junakinju Auroru i njenu potragu za precima, pratimo i politička zbivanja u tom dijelu svijeta, socijalne promjene i tehnološka dostignuća koja nas uvode u novi vijek.

Završno djelo trilogije Kuću duhova izdala je 1988. godine kad je i Gabrijel Garciaa Marques sa kojim je uspoređuju dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Pored ovih romana napisala je i romane Eva Luna, O ljubavi i seni, Beskonačan plan, Memoare Paula, zbirke pripovjedaka Priče Eva Lune i knjige "ljubavnih recepata" Afrodita.
Izabela Aljlnde uspješno njeguje proces novog latinoameričkog romana, koji je započeo još Borhes, i kao pravi nastavljač magijskog realizma dobila je nekoliko prestižnih nagrada : Kolimovu nagradu i Nagradu po izboru kritike u Americi (1986), a dve godine poslije toga Malaparteovu nagradu u Italiji.

Evo i nekoliko Isabelinih aforizama:

Besposlica izaziva melankoliju.
Bijesna psa se niko ne usudi dirati, a dobrog svi tuku.
Fotografije varaju vrijeme.
Kad se rodiš kao cvrčak umreš pjevajući.

Lakše je druge usrećiti nego sam biti sretan.
Muškarac plače samo zbog ljubavi.
Ništa nije zauvijek, osim smrti.
Smrt ne postoji. Ljudi umiru tek kad ih svi zaborave.