Lempicka - božica automobilske ere

Obožavala je lijepe žene, elegantne automobile i moderne metropole -privatno i na svojim platnima. Bila je pionirka slikarskih prikaza zvijezda tod doba iz svijeta sofisticiranih aristokratkinja i filmskih setova glumica na kojima je ovjekoviječila rastući feminizam.

Njen slavni autoportret "Tamara u zelenom Bugattiju" prikazuje njenu filozofiju života -damski, u rukavicama, besprijekorno dotjerana, rođena za uživanje i brzinu.

Tamara de Lempicka rođena 16. svibnja 1898. u imućnoj i uglednoj poljskoj obitelji, otac joj je bio odvjetnik a majka Malvina Decler slikarica i legenda poljski društvenih događanja. Tamara je pohađala elikni internat u švicasrskoj Lausanni, a ljeta zime provodila s bakom u Italiji i Francuskoj rivijeri, gdje se prvi puta susreće s djelima velikih majstora talijanskog slikarstva.

Kada su joj se roditelji rastali Tamara  je otišla živjeti kod bogate tetke Stephanie u St. Petersburgh. Majka joj se ubrzo preudala, pa je Tamara odlučila osamostaliti se čim prije.

U dobi od petnaest godina, u operi je upoznala čovjeka za kojeg se uskoro udaje. Tadeusz Lempicki bio je poznati pravnik i bonvivan kojeg su za vrijeme Ruske revolucije, u gluho doba noći uhitili boljševici. Tamara je uz pomoć švedskog konzula mjesecima pretraživala zatvore i kada ga je napokon pronašla pobjegli su su u Kopenhagenu, a zatim u London, kao i velik broj ruskih izbjeglica.

Konačno su se nastanili u Parizu, gdje neko vrijeme žive od prodaje obiteljskih dragulja. Tadeusz je bio lijenčina i nije želio pronaći odgovarajući posao, a rodila im se kćer Kizette de Lempicke. Tamara ubro u nabujaloj umjetničkoj sceni Pariza doživljava snažan slikarski impuls...

Tamarin osebujni i hrabar umjetnički stil razvila brzo (pod utjecajem onoga što Lhote ponekad nazivai "mekim kubizmom") i utjelovio hladnu senzualnu stranu Art Deco pokreta. Za nju je Picasso "utjelovljenje novog uništenja". Mislila je da su mnogi od impresionista slikali vrlo loše i tratili boje.

Tehnika Tamare De Lempicke je bila nova, čista, precizna i elegantna. Za svoju prvu veliku izložbu (1925.) u Milanu, pod pokroviteljstvom grofa Emmanuela Castelbarca, Tamara de Lempicka slika 28 novih djela u šest mjeseci.
Ubrzo postaje najotmjeniji portret-slikar svoje generacije među buržujima i aristokracijom, slika vojvotkinje i vojvode.. i kroz tu mrežu novih prijatelja iz najviših društvenih krugova, prezentira svoje slike u najelitnijim salonima tog doba.

De Lempicka bio kritizirana i cijenjena zbog svog "perverznog Ingrizma ". Portrete je slikala tri tjedna, a tako se proslavila da ih je mogla naplatiti 50.000 francuskih franaka svaki (oko USD 20,000 danas).

Kroz prijateljstvo s grofom Castelbarcom (koji joj je bio pokrovitelj prve izložbe) ušla je u talijanske književne krugove i upoznala zloglasnog aristokrata, žigoloa i pjesnika Gabrielea d'Annunzia. Dolazila je u njegovu vilu da ga naslika i zaradi no d'Annunzio ju je želio odvesti u krevet pa je ljuta zbog vremena koje je izgubila s njime otišla a d'Annunzia ostavila nezadovoljena. Po vlastitim riječima. Grof je bio gospodin i o istom se nije očitovao nikada.

1929., naslikala svoj kultni rad auto-portret (Tamara u Zelenom Bugattiju) za naslovnicu njemačkog modnog magazina Die Dame. Autoportret Tamare de Lempicke predstavljao je uprizorenje realne slike samostalne žene hladne i uznemirujuće ljepote koja s ukavicama na rukama i kacigom na glavi djeluje veličanstveno, damski i nedostupno. Slika je snažno poručivala: "Ta žena je slobodna! "

De Lempicka je osvojio svoju prvu veliku nagradu u 1927, na izložbi Internationale de Beaux Arts u Bordeaux, Francuska za svoj portret Kizette na balkonu. Tijekom 20-ih Parizu, Tamara de Lempicka bila dio burnog boemskog životu -družila se s Pablom Picassom, Jeanom Cocteauom, Andréom Gideom.

Bila je biseksualka, a njene veze s muškaracime i ženama su bile skandalozne u to vrijeme. Često je koristila formalne i narativne elemente u portretima i golim studijama te izazivala neodoljive učinke želje i zavođenja.

1920 je postala usko povezana s lezbijkama i biseksualnim ženama u umjetničkim krugovima, kao što se bile Violet Trefusis, Vita Sackville-West i Colette. Bila je u javnoj vezi s Suzy Solidor, pjevačicom noćnog kluba na Boite de Nuit, koju je kasnije i naslikala. Umoran od njenog burnog života u kojem je nije više mogao pratiti, suprug ju je napustio 1927.

Opsjednuta svojim radom i društvenim životom, de Lempicke zanemarila još značajniju osobu
od svoga muža; rijetko je vidjela i svoju kćer. Kad Kizette nije bio u internatu (Francuska ili Engleska), djevojka je često bio s bakom Malvinom. Kada je Tamara de Lempicka obavijestila majku i kćer da se neće vratiti iz Amerike kamo je otišla za Božić

1929., njena majka Malvina je bila toliko ljuta da je spalila Tamarinu ogromnu kolekciju dizajnerskih šešira. Kizette gledao ih spali, jedan po jedan. Kizette je uvijek bila zanemarena od majke.

De Lempicke slikala svoje jedino dijete više puta, ostavljajući upečatljive portrete:
Kizette u Pink, 1926.; Kizette na balkonu, 1927.; Kizette spavanje, 1934; Portret barunice Kizette, 1954-5, itd. U brojnim drugim slikama, prikazane žene nalikuju na Kizette. Očito je i Tamara jako patila radi razdvojenosti s kćerkom.


1928, njezin dugogodišnji pokrovitelj barun Raoul Kuffner posjetio je njezin studio i naručio portret svoje ljubavnice. De Lempicke završila vlastiti portret. Otputovala je u SAD-u po prvi put 1929. i u Carnegie Hallu izložila svoje radove. Financijski je dobro prošla, ali zarađeni novac se brzo topio njezinim frenetičnom društvenim životom.

Velika depresija u SAD gotovo da nije utjecala na Tamarin život.

1930. je slikala španjolskog kralja Alfonsa XIII Španjolske i grčku kraljicu Elizabeth. Muzeji počela skupljati njene radove. 1933. je putovala u Chicago gdje je radila s Georgia O'Keeffe, Santiagom Martinezom Delgadom i Willemom de Kooningom.

Njezin položaj u društvu je učvrstila udaja za dugogodišnjeg ljubavnika, baruna Raoula Kuffnera, 1933.
(Njegova žena je umrla godinu prije). Postavši baronova supruga da proda mnoge svoje posjede u istočnoj Europi i novac uloži na sigurno -u Švicarsku banku. Osjećala je dolazak Drugog svjetskog rata
mnogo prije većine njezinih suvremenika.

U ljeto 1939. godine, Tamara i barun su otišli na odmor u SAD jer je Tamara spremala izložbu u New Yorku. Odlučili su se naseliti u Beverly Hillsu, u bivšoj rezidenciji holivudskog redatelja Kinga Vidora. Ona je postala 'baronica sa četkicom' i omiljena umjetnica holivudskih zvijezda. Posjećivala je holivudske zvijezde poput Tyrona Powera, Waltera Pidgeon i Georgea Sandersa na njihovim setovima, a oni Tamaru u ateljeu.

Za vrijeme rata nije se bavila humanitarnim radom, kao mnogi njeni prijatelji u to vrijeme ali je uspjela izvući Kizette iz nacističke okupacije Pariza, preko Lisabona u čemu joj je pomogao Salvador Dali.

Iako je nastavila živjeti na visokoj nozi, njena popularnost kao slikara je znatno smanjena. Tamara i njen baron su putovali u Europom posječujući mondena lječilišta a barun je sudjelovao u humanitarnom radu s mađarskim izbjeglicama. Tamara je nastavila slikati no njezin zaštitni znak prepoznatljive portrete je proširila i na mrtve prirode. Njezin novi rad na izložbama 1962. nije bio dobro primljen. De Lempicka se zaklinje da nikada više neće pokazati svoj rad, te se povlaći iz aktivnog života kao
umjetnica.

Nakon smrti muža, barona Kuffnera od srčanog udara u 1962, ona je prodaje većinu svojih posjeda i tri pute obilazi svijet brodom. Konačno se skrasila u Houstonu s Kizette i njezinom obitelji. (Kizette udala za čovjeka po imenu Harold Foxhall, koji je tada bio glavni geolog u
Dow Chemical Company, imali su dvije kćeri.)

Tu je počelo teško i neugodno vrijeme. Kizette nije bila oduševljena majčinim pokušajima dominacije njenim životom nakon što ju je godinama zanemarivala.

1978. Tamara se preselila u Cuernavacu u Meksiku, gdje je umrla u snu 19. ožujka, 1980.

Pepeo Tamara de Lempicka baronice Kuffner su po njenoj želji raspršili diljem vulkana Popocatepetl.

A.D.Brkić

Izvor: Taschen "Goddess of the Automobile Age"

 

 
 
 
 

Komentari

Ostali članci