Te su se žene zvale sufražetkinje, i njihov je pokret uvelike obilježio borbu za prava žena krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Službenim početkom pokreta označena je 1897. godina kada je službeno osnovana njihova Nacionalna unija za pravo glasa za žene.

Ime potječe od riječi suffrage, koja znači pravo glasa, što je i bio razlog i glavni cilj njihova djelovanja. Pokret je posebno bio snažan u Velikoj Britaniji i SAD-u te se smatra prvim valom feminizma.

Od najstarijih vremena žene su se borile da dobiju pravo glasa i sudjeluju na izborima. To pravo nisu imale ni u staroj Grčkoj, a ni u drevnom Rimu. Pokret za oslobođenje žena, razvijen posebno u vrijeme Francuske revolucije 1789. godine, najglasnije pobornice dobiva u Velikoj Britaniji sredinom 19. stoljeća. Mary Woolstonecraft je još 1792. godine svojom knjigom ''Zaštita ženskih prava'' nagovijestila rađanje tog pokreta. Iako se većina protivila tome da i žene glasuju, bilo je muškaraca koji su smatrali da one na to imaju pravo. John Stuart Mill (1806. – 1873.), britanski ekonomist i filozof, prvi je u parlamentu javno poveo razgovor o tome. Te godine vlada Benjamina Disraelija (1804. – 1881.) raspravljala je odnosi li se riječ čovjek (eng. man) na žene. Ako podrazumijeva i njih, onda po zakonu i one, ravnopravno s muškarcima, mogu na izbore. Jedan se član parlamenta razbjesnio: ''Dati ženi pravo glasa bilo bi isto kao dati ga kravi!''

Lavina se ipak pokrenula. Sedamdesetih godina 19. stoljeća u novinama je sve više rasprava o pravima žena. Mišljenje javnosti bilo je podijeljeno. Muškarci su uglavnom bili jedinstveni u shvaćanju da oni, dajući na izborima glas, to čine u svoje i me i u ime svojih supruga.

Kada je tri milijuna žena potpisalo da zahtijevaju pravo glasa i kada je taj zahtjev stigao članovima parlamenta, nije neki muškarac odbio da se raspravlja o njemu, nego žena.

Bila je to kraljica Viktorija (vladala je od 1837. do 1901.), koja je mislila da nema nikakve potrebe dati ženama pravo glasa jer bez muške zaštite ne bi mogle opstati. Žene, čak ni one udane, sve do 1882. godine nisu mogle službeno biti vlasnice neke imovine.

Pokret koji se zauzimao za to da i žene imaju pravo glasa dobio je naziv po engleskoj riječi ''suffrage'' – izborni glas. Ojačao je 1897. godine kada su se razne ženske udruge sličnih uvjerenja ujedinile s predstavnicom Millicent Fawcett i osnovale Nacionalnu uniju ženskih društava za pravo glasa (NUWSS).

Emmeline Pankhurst u početku organizira mirne prosvjede. Žene se okupljaju ispred parlamenta vezujući se lisicama za ogradu i uzvikuju: ''Glas ženama!'' Na sve načine pokušavaju skrenuti na sebe pozornost. Sufražetkinje završavaju u zatvoru, ali i tamo nastavljaju borbu odbijajući hranu i vodu. Članovi vlade čine sve da neka od zatvorenih sufražetkinja ne umre u tamnici i tako, u očima javnosti, postane mučenica.

Emmeline Pankhurst, ugledna i cijenjena u Velikoj Britaniji, kojom od 1901. godine vlada Edvard VII., najstariji sin kraljice Viktorije, ubrzo stječe sve veće poštovanje čak i svojih protivnika. Shvativši da se mirnim prosvjedima ne može puno postići, počinje odlučniju borbu.

Između 1905. i 1914. godine sufražetkinje čine sve da čak i nasilnim putem na sebe skrenu pozornost: razbijaju prozore na javnim zgradama, podmeću požare u zgradama u kojima trenutačno nema ljudi…Emmelinina kći fizički napada jednog člana parlamenta, Mary Lee se penje na krovove i baca kamenje na policajce. Druge sufražetkinje ulijevaju kerozin ili kiselinu u poštanske sandučiće, sijeku telefonske žice, podmeću bombe širom Britanije.

Samo tijekom 1912. godine tada 54-godišnja Emmeline Pankhurst 12 puta je uhićena i bačena u tamnicu. Kada je sljedeće godine Silvia Pankhurst, njezina mlađa kći, uhićena, deseci žena okupili su se oko zatvora. Iglama za šešire i oštrim vrhovima kišobrana nasrnule su na policajce zahtijevajući da je odmah puste.

Muškarci nisu ostajali ravnodušni na te sve učestalije napade. Kad su se sufražetkinje okupile na demonstracijama u Nottinghamu, mladići su počeli na njih bacati kamenje i suzavce. Neke su se žene jedva spasile.

Svi ti prosvjedi ipak nisu digli dovoljno prašine. Zbog toga se Emily Wilding Davison, koja je upravo završila studij, odlučila na očajnički korak. Godine 1913., na dan derbija u Epsomu, gdje se okupljaju najpoznatije osobe britanskog društva, bili su i kralj Georg V. te cijela kraljevska obitelj. U trenutku kada pojavio kralj na konju, iz mase je istrčala Emily i bacila se pod kopita njegova konja. Nekoliko dana kasnije umrla je u bolnici od zadobivenih ozljeda. Cijeli je svijet ubrzo saznao da se žrtvovala kako bi napokon netko ozbiljno shvatio cilj za koji su se ona i žene koje su pripadale pokretu sufražetkinja borile – da žene dobiju pravo glasa.

Emily Wilding Davison je postala prva mučenica sufražetskog pokreta skrenuvši pozornost na zahtjeve žena ne samo britanske javnosti već šire.

Tad je izbio Prvi svjetski rat. Muškarci su otišli u borbu, a žene su ostale kod kuće. Nije im preostalo ništa drugo nego da na najbolji mogući način vode bitku daleko iza linija fronta.

Kada su Nijemci pogubili Edith Cavell, britansku bolničarku koja je savezničkim borcima pomagala da se oslobode iz njemačkog zarobljeništva, u britanskom parlamentu raspoloženje se sasvim promijenilo. Gotovo svi članovi bili su jednoglasni u tome da je ženama trebalo dati pravo da iziđu na izbore i da glasuju. Loyd George, koji je podržavao sufražetski pokret, izabran je 1916. godine za premijera. U roku od dvije godine promijenio je zakon i žene su 1918. godine službeno dobile pravo glasa. Bez obzira na zakon, shvaćanja nekih teško su se mijenjala. Čak je i novi premijer Winston Churchill jednom prigodom izjavio: ''Kad sam u parlamentu prvi put ugledao ženu, pocrvenio sam. Osjećao sam se kao da mi je ušla u kupaonicu dok nisam imao ništa na sebi.''

Engleskinje jesu stekle pravo glasa 1918. godine, ali samo one iznad 30 godina i one koje su studirale. Trebalo je proći još 10 godina pa da se izjednače s muškarcima i steknu pravo glasa s napunjenom 21 godinom.

Iako su se sufražetkinje žešće od drugih pokreta borile za pravo žena ne samo u Velikoj Britaniji, u nekim dijelovima svijeta žene su dobile pravo glasa bez toliko borbe.
■ Žene u Wyomingu mogle su izići na izbore 1869. godine, a žene na Novom Zelandu 1893. godine.
■ Finkinje su prve u Europi počele sudjelovati na izborima. Bilo je to još 1906. godine.
■ U Norveškoj su pravo glasa dobile 1913., u Danskoj 1915., a u Nizozemskoj i Rusiji 1917.
■ Nakon Wyominga i sve ostale američke države 1920. godine daju ženama pravo na izborni glas.
■ Od 1914. do 1939. godine u još 28 država svijeta predstavnice nježnijeg spola izjednačavaju se s muškarcima, ali ne u Francuskoj i Italiji. U tim zemljama tek poslije završetka Drugog svjetskog rata žene dobivaju pravo glasa. Tada su to pravo dobile i žene u Hrvatskoj.
■ Ujedinjeni narodi donose 1952. godine deklaraciju po kojoj su na izborima žene izjednačene s muškarcima.
■ 1956. žene u Egiptu su dobile pravo glasa.
■ Švicarke su posljednje u Europi dobile pravo glasa – tek 1971. godine.

Nažalost, u nekim islamskim zemljama žene ni dan danas nemaju to pravo.

30. listopada 1915. više od 25.000 žena protestiralo je na ulicama New Yorka zahtijevajući svoje pravo glasa.


Snježana Stanin