Patuljasta amazonka hrvatskog feminizma

U hrvatskoj povijesti Marija Jurić - Zagorka je ostavila neizbrisiv trag no iza njene drskosti i oštrih riječi skrivala se ranjiva duša. Svi su mislili da je brbljava, impulzivna i glasna, a bila je nesigurna i plaha. Žudjela za sigurnošću i ljubavi, ali ih, nažalost, nikada nije okusila. Niti u roditeljskom domu, a kasnije niti s jednim muškarcem s kojim je bila.

 

 

 

Hrvatska književnica i prva hrvatska novinarka Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873. u plemićkom dvoru Negovec nedaleko Vrbovca. Obitelj Jurić bila je dobrostojeća, a imala je i dobre veze s mađarskim plemstvom. Grof Ivan Erdödy bio Marijin kum. Nakon Marijina rođenja obitelj se preselila na obiteljsko imanje Golubovec (u okolici Krapine) gdje je otac Ivan postao upravitelj imanja baruna Geze Raucha koji je pak bio kum hrvatsko-ugarskog bana Khuena Hédervárya. Prvu privatnu poduku Marija je imala (na mađarskom jeziku) s plemićkom djecom u Rauchovu dvorcu, a višu djevojačku školu završava kod Sestara milosrdnica u Zagrebu.

Iako je bila natprosječno darovita roditelji joj nisu omogućili daljnje školovanje premda je Rauch predložio da je o svom trošku školuje u Švicarskoj.
Roditelji su je udali za mađarskog činovnika koji je Mariji bio potpuno nepoznat čovjek. Odlazi u Mađarsku a dogovoreni brak završio je tako što je Marija pretpjela živčani slom i nakon tri godine pobjegla od muža prvo u Srijemsku Mitrovicu kod ujaka, a potom u Zagreb.

U Zagrebu započinje novinarsku karijeru, što je tada bilo posve neoubičajeno za ženu. Svoj prvi članak pod naslovom Egy Percz (Jedan časak) objavljuje 1876. u listu Obzor. Mukotrpno napreduje od anonimne reporterke do afirmirane političke novinarke koja izvješćuje o svim važnijim političkim zbivanjima u regiji. Na preporuku biskupa Strossmayera postaje članicom redakcije Obzora zadužena za praćenje mađarsko-hrvatske politike. Dobiva vlastitu sobu, ali samo zato da je netko od ljudi izvan redakcije ne bi vidio jer tada je bilo gotovo nezamislivo da u novinama piše žena.

Također mogla je pisati što je htjela, ali to nije smjela potpisati svojim imenom.

 Takvo omalovažanje ljutilo je Zagorku i kroz cijeli život se borila protiv takvih predrasuda. Za vrijeme rada u Obzoru izvješavala je o političkim zbivanjima, a jedno je vrijeme bila i dopisnica iz Budimpešte i Beča te prva žena koja je izvješćivala iz Hrvatskog sabora. Sudjelovala je i u onodobnim političkim sukobljavanjima jasno se suprostavljajući mađarizaciji i germanizaciji Hrvatske. Kada su dvojica čelnik ljudi Obzora završila u zatvoru (1896.) sama je uređivala novine pri tome pokazavši zadivljujuću inteligenciju i energiju. Iste godine (1896.) sindikalno organizira tipografske radnice u udrugu Kolo radnih žena. Šest godina kasnije (1903.) predvodi prve ženske prosvjede u Zagrebu istovremeno držeći predavanja o ženama u politici, solidarnosti, narodnoj borbi i pravu glasa za žene.

Šund literatura za kravarice

Pored politike u svom će novinarskom radu pisati polemičke tekstove u kojima će se zalagati za ravnopravnost spolova i ženska prava (pravo glasa za žene, pravo na obrazovanje, pravo na profesiju i imovinu). Tekstove objavljuje pod muškim pseudonimima (Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica), a najpoznatiji pseudonim 'Zagorka' izabrati će zbog ljubavi prema ljudima iz hrvatskog puka s čijim je teškoćama suosjećala.

Iz ljubavi prema hrvatskom jeziku koji je početkom 20. stoljeća potisnut iz javnosti zbog službene uporabe mađarskog i njemačkog jezika, a na nagovor i pod pokroviteljstvom biskupa Strossmayera počinje oko 1910. pisati povijesne romane.


Zbog toga prestaje s novinarskim radom te u zagrebačkim, bečkim i budimpeštanskim ahrvima istražuje građu na temelju koje piše svoja djela. Ti romani u nastavcima oživjeli su već zaboravljenu hrvatsku prošlost 16., 17. i 18. stoljeća. Popularnost joj raste svakim novim objavljenim romanom, a narod joj daje nadimke 'grička vila' (nakon objave Gričke vještice) i 'kraljica Hrvata' (nakon objave Gordane). Unatoč golemom uspjehu kod čitatelja književna kritika nije joj bila sklona. Šandor Ksaver Đalski  je njezina djela nazvao "šund literaturom za kravarice". Njezina su djela sustavno izostavljana u književnim osvrtima i pregledima.

Književnu će afirmaciju steći tek ciklusom od sedam romana Grička vještica objavljivanim u listu Male novine (1912.-1914.). U svojim će djelima obrađivati istovremeno ljubavne zaplete i nacionalne teme, a objavljivati će ih uglavnom kao podlistke u novinama. Tako će učiniti svoja djela dostupna širokom krugu ljudi i na taj način izravno utjecati na veliku popularnost svojih djela kod čitatelja.


'Ima suza koje ne dolaze na oči, već padaju na dušu.'

Možete li zamisliti Ladies&Gents, koliko je bila željna ljubavi i prihvaćanja, osoba koja je napisala ovu rečenicu...

Tridesetih godina 20. stoljeća vraća se novinarstvu i feminističkom angažmanu.


Luđakinja i muškobanjasta baba

Samostalno pokreće listove Ženski list (1925. - 1938.) i Hrvaticu (1938. - 1940.). Podupire inicijativu mlađe generacije književinica za osnivanje Društva hrvatskih književnica. Cijelo to vrijeme radi na kazališnim prilagodbama svojih i Šenoinih djela. Uspostavom NDH ustaše zabranjuju izlaženje časopisa Hrvatica, a Zagorki pljene imovinu. Ostavši naprasno bez sredstava za život pokušava samoubojstvo. Kraj 2. svjetskog rata dočekuje u Zagrebu zahvaljujući financijskoj pomoći i brizi vjernih čitatelja. Iako u odmakloj životnoj dobi i narušenog zdravlja pedesetih godina 20. stoljeća nastavlja svoju borbu za ravnopravnost žena. Njezin feministički angažman izaziva podsmjeh i neprijateljstvo kod njezinih muških kolega koji je proglašavaju "luđakinjom" i "muškobanjastom babom".

Umrla je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine.

Valorizacija njezina feminizma postala je moguća tek prihvaćanjem pluralističkih vrijednosti u društvu, među kojima i feminizma, ženskog pisma i ženske perspektive u znanosti. Povjesničarka i etnologinja Lydia Sklevicky, pišući za ženski časopis Svijet, objavljuje od 1978. do 1989. seriju portreta znamenitih žena iz perspektive nove historiografske discipline, povijesti žena. Portretirajući i Zagorku među onima «iz osvita hrvatskog feminizma» - ilirkinje Dragojle Jarnević, znanstvenice Vere Stein Erlich, filozofkinje Rade Iveković – naziva je «patuljastom amazonkom hrvatskog feminizma», podsjećajući na ono što književni i politički moćnici kod nje nisu podnosili – neugledan ženski izgled i ustrajnu borbenost.

U tom eseju naglašava nekoliko vidova njezinog feminizma:

1. sindikalni, politički i ženski aktivizam: organiziranje tipografskih radnica u Kolo radnih žena (1896.); sudjelovanje u narodnom pokretu protiv Khuenove politike i predvođenje prvih ženskih demonstracija u Zagrebu (1903.); držanje na stotinu predavanja o ženi i politici, solidarnosti, narodnoj borbi i ženskom glasačkom pravu u austrougarskim zemljama do 1918.

2.  iskorak iz propisanog joj mjesta žene kao supruge i majke, koje je bivalo protumačeno «kao siguran simptom ludila».

3.  svjedočenje o nužnosti upisivanja žene u povijest objavljivanjem serije ženskih portreta u Obzoru 1901.-1903.

4.  sudjelovanje u polemici o «naprednoj ženi i današnjim muškarcima» u kojoj iznosi svoj pogled na emancipaciju žene i ravnopravnost spolova.

5.  stvaranje predodžbe aktivne žene (koja ravnopravno sudjeluje i pokreće povijesna zbivanja) u književnim i dramskim tekstovima.

Svjesna važnosti feminističke recepcije Zagorke za društveni status žene u Hrvatskoj. Tek desetljeće kasnije, s novim teorijskim, znanstvenim i kulturološkim pristupom feminizmu i ženskom pismu u Hrvatskoj (u akademskoj zajednici) obnavlja se feministička recepcija Zagorke. 

Najpoznatija književna djela Marije Jurić Zagorke:

Evica Gupčeva

Grička vještica (ciklus od 7 romana)

Gordana

Jadranka

Kći Lotrščaka

Kraljica Hrvata

Kneginja iz Petrinjske ulice

Mala revolucionarka

Nevina u ludnici
Plameni inkvizitori

Roblje

Vitez slavonske ravni

I.Horvat
 

Komentari

Ostali članci