Plavi anđeo

Njen lik Lola Lola iz filma Plavi anđeo, redatelja Josefa von Sternberga, donio joj je međunarodnu slavu i ugovor s američkom filmskom kompanijom Paramount Pictures. Hollywoodski filmovi kao Shanghai Express i Želja iskoristili su njen glamur i egzotični izgled i učvrstili status zvijezde, kao jedne od najplaćenijih glumica toga vremena. Američkom državljankom postala je 1939., te je tijekom drugog svjetskog rata bila istaknuta zabavljačica savezničkih trupa. Premda je nakon rata povremeno još glumila na filmu, od 1950-ih do 1970-ih većinom je bila na turnejama kao uspješna show-izvođačica.

 

 
 
 

Marlene Dietrich –glumica, pjevačica i modna ikona, rođena je u Berlinu 27. prosinca 1901. Njena majka bila je iz imućne berlinske obitelji koja je posjedovala urarsku tvrtku dok je njen otac bio policijski poručnik. S 11 godina, spojila je svoja dva imena u tada novo ime "Marlene".

1921. Marlene debitira kao djevojka u zboru i igrajući male uloge u kazalištu. Na snimanju filma Tragödie der Liebe, upoznaje svog budućeg muža Rudolfa Siebera, s kojim je dobila kćer Mariu Elisabeth; svoje jedino dijete.

1929. igra ulogu Lola-Lole, kabaretske pjevačice koja prouzroči društveni pad do tada cijenjenog učitelja, u filmu Plavi anđeo (1930.), produkciji čuvenog Universum Filma. Redatelj filma bio je Josef von Sternberg, kome je kasnije priznato "otkriće" Marlene Dietrich. Film je također značajan radi čuvene pjesme Ich bin von Kopf bis Fuß auf Liebe eingestellt, kasnije jedna od najpoznatijih pjesama Marlene Dietrich.

Na valu međunarodnog uspjeha Plavog anđela, i s ohrabrenjem i promocijom von Sternberga koji se već etablirao u Hollywoodu, Dietrich potpisuje ugovor s Paramount Picturesom i seli u SAD. Studio je namjeravao promovirati Marlene Dietrich kao njemački odgovor MGM-ovoj švedskoj senzaciji Greti Garbo. Njen prvi američki film Maroko, u režiji von Sternberga, donio joj je jedinu nominaciju za Oscara, premda je tada još slabo govorila engleski i svoj tekst izgovarala fonetski.

Između 1930. i 1935. glumila je u šest filmova u režiji Josefa von Sternberga: Maroko, Obesčašćena, Shanghai Express, Plava Venera, Grimizna carica i Žena je vrag. U Hollywoodu, von Sternberg je za Marlene Dietrich vrlo uspješno kreirao imidž fatalne žene, ohrabrivao ju je da smršavi i intezivno ju učio glumi. Ona je zauzvrat u njega imala puno povrenje i bila je voljnja pratiti von Sternbergov autoritarni stil rada.

Iz pristojnosti

Bez Von Sternberga, Dietrich je zajedno s Fredom Astaireom, Joan Crawford, Mae West, Dolores del Río, Katharine Hepburn i drugima, bila etiketirana kao "box office poison" (doslovno "otrov za blagajne") nakon što se njen film Knight Without Armour iz 1937. pokazao kao veliki komercijalni promašaj. Ipak, 1939. njena slava doživljava novi uzlet nakon uloge salunske djevojke Frenchie u Vestern komediji Destry ponovo jaše, s Jamesom Stewartom kao partnerom. Film je također predstavio još jednu njenu omiljenu pjesmu, "The Boys in the Back Room". Sličnu ulogu igrala je  s Johnom Wayneom u filmu The Spoilers.

Premda nije nikada u potpunosti povratila svoju bivšu slavu, nastavila je glumiti na filmu, uključujući i uloge u filmovima čuvenih redatelja kao Billy Wilder, Fritz Lang, Alfred Hitchcock i Orson Welles.

Marlene Dietrich bila je poznata po snažnim političkim uvjerenjima i izjavama. U intervjuima, izjavila je da su ju kontaktirali predstavnici Nacističke stranke i nudili povratak u Njemačku, što je ona glatko odbila. Dietrich, zakleta antinacistikinja, postala je 1939. američkom državljankom. Bila je jedna prvih zvijezda koje su plasirale ratne obveznice. Prodala ih je više od bilo koje druge filmske zvijezde. Nastupala je za savezničke trupe na prvim linijama u Alžiru, Italiji, Engleskoj i Francuskoj, i kasnije zajedno s generalima Jamesom Gavinom i Georgeom Pattonom otišla u Njemačku.

Na pitanja zašto je to učinila, unatoč očitoj opasnosti njemačkih prvih linija na samo nekoliko kilometara udaljenosti, odgovorila bi, "aus Anstand" — "iz pristojnosti". Njen program, s budućim TV pionirom Dannyjem Thomasom u uvodnim nastupima, uključivao je pjesme iz njenih filmova, glumu, i izvedbe na glazbenoj pili, vještinu koju je naučila za kazališne nastupe u Belinu 1920-ih.

1944., "odjel za ratni moral" Ureda za strateške usluge (OSS) započeo je projekt Musac, emitiranja glazbene propagande radi demoraliziranja neprijateljskih vojnika. Marlene Dietrich, jedina izvođačica koja je znala kako će se upotrijebiti njene snimke, snimila je za projekt nekoliko pjesama na njemačkom, uključujući Lili Marleen, omiljenu kod vojnika na obije strane sukoba. William Joseph Donovan, šef OSS-a, pisao je Marleni Dietrich: "Osobno sam duboko zahvalan na vašoj velikodušnosti u izradi ovih snimaka za nas."

1945. je odlikovana američkom Predsjedničkom medaljom slobode, te je izjavila da je to počast na koju je najviše ponosna. Također, za njen ratni angažman, francuska vlada odlikovala ju je Legijom časti.

Od početka 1950-ih do sredine 1970-ih, radila je skoro isključivo kao visoko-plaćena kabaretska umjetnica, s nastupima uživo u velikim kazalištima širom svijeta.

1953., ponuđeno joj je tada velikih 30 000 američkih dolara za nastup uživo u Sahara Hotelu u Las Vegasu. Kratki nastup, sastojao se od samo nekoliko njenih pjesama, ali dražesno prozirni kostimi, koje je kreirao Jean Louis, privukli su mnogo publiciteta. Angažman je bio toliko uspješan da je dogovoren nastup u Cafė de Paris u Londonu iduće godine, te je i Las Vegaski ugovor također bio obnovljen.

Njen povratak u Njemačku 1960. povodom koncertne turneje izazvao je podijeljene reakcije. Mnogi su Nijemci smatrali da je svojim djelima tijekom drugog svjetskog rata iznevjerila svoju domovinu. S druge strane, bila je toplo primljena kod drugih Nijemaca, uključujući i berlinskog gradonačelnika Willyja Brandta. Turneja je bila umjetnički trijumf, ali i financijski neuspjeh. Otprilike u isto vrijeme, pošla je i na uspješnu turneju u Izrael. Na koncertima je pjevala na njemačkom, uključujući i njemačku verziju Seegerove anti-ratne pjesme "Where Have All the Flowers Gone", probivši neslužbenu zabranu korištenja njemačkog u Izraelu.

Njeni kostimi, pripijene haljine pokrivene tisućama kristala i ogrtač od labuđeg perja, i pomno postavljena rasvjeta na pozornici, omogućili su glamorozan izgled i u poodmakloj dobi. Šou biznis karijera Marlene Dietrich je završena 1975. kada je tijekom nastupa u Sydneyu u Australiji slomila nogu. Njen muž, Rudolf Sieber, umro je godinu dana nakon toga. Posljednji Marlenin filmski nastup bio je u filmu Just a Gigolo (1979.), s Davidom Bowiem u glavnoj ulozi.

Kao alkoholičarka i ovisnica o analgeticima, povukla se u svoj stan na broju 12 u aveniji Montaigne u Parizu. Posljednih 11 godina života većinom provodi vezana uz krevet, dopuštajući samo rijetkim odabranima, ukljućujući obitelj i zaposlenike, da posjete njen dom. U to doba, vrijeme provodi većinom telefonirajući i pišući pisma.

Umrla je od zatajenja bubrega 6. svibnja 1992. u Parizu, u dobi od 90 godina.

Biseksualka

Za razliku od profesionalne slave, pomno kreirane i održavane, njen privatni život bio je skrivan od javnosti. Marlene Dietrich bila je biseksualna, te je u mladosti u Berlinu uživala na cvatućoj gay sceni i drag balls tog doba. Udala se samo jednom, za Rudolfa Siebera. Tijekom karijere, imala je beskrajan niz ljubavnih veza, neke vrlo kratke, dok su druge trajale desetljećima, često istovremeno i skoro sve poznate njenom mužu kome je imala običaj pokazivati pisma svojih ljubavnika, ponekad s zajedljivim komentarima.

1938., srela je Ericha Maria Remarquea i s njime započela vezu, a 1941. s francuskim glumcem i ratnim herojem Jeanom Gabinom. Njihova veza završila je sredinom 1940-ih. Također, bila je u vezi i s kubansko-američkom spisateljicom Mercedes de Acosta, ljubavnicom Grete Garbo. Njena posljednja velika ljubav, u svojim 50-im godinama, čini se da je bio glumac Yul Brynner, ali ljubavni život nastavio se i u njenim 70-im godinama. U svoja osvajanja, ubrajala je i Georgea Bernarda Shawa i Johna Kennedyja.

"Ako Bog postoji, mora preispitati svoj plan."
Svog muža i njegovu ljubavnicu izdržavala je najprije u Europi i kasnije na ranču u dolini San Fernanda u Kaliforniji. Marlene je bila ateist i često je govorila da je izgubila vjeru radi svojih ratnih iskustava vojne zabavljačice kada je čula da propovjednici s obije strane sukoba prizivaju Boga u svoju pomoć.

Marlene Dietrich bila je modna ikona vrhunskih dizajnera i filmska ikona koju su oponašale kasnije zvijezde. Zajedno s Katharine Hepburn, bila je od 1930-ih jedna od prvih žena koja je javno nosila hlače. Izjavila je: "Oblačim se radi sebe. Ne za imidž, ne za publiku, ne za modu, ne za muškarce." Njen javni imidž i neki od njenih filmova uključivali su naglašenu nijansu seksualnosti, uključujući i biseksualnost.


I.Horvat
 

Komentari

Ostali članci