Njezin je doprinos tehnici i umjetnosti filmskog stvaralaštva zaista veliki, dok se njezin najznačajniji film "Olympia", snimljen tokom Olimpijskih igara u Berlinu 1936, uvrštava među 10 najboljih dokumentarnih filmova svih vremena. Priznanje kao potvrdu svog umjetničkog talenta dobila je i prije toga za film "Trijumf volje", koji je poslužio kao jedan od najefikasnijih propagandnih filmova Trećeg Rajha.

Usprkos negiranju prisustva propagandnih elemenata u filmovima koje je režirala i snimala, kao i odlučnom poricanju političke angažovanosti (nikada nije bila aktivni član Nacističke partije), više od polovinu svoga života provela je pokušavajući opovrgnuti optužbe o izvjesnoj povezanosti sa Hitlerom. Kao izuzetno karizmatična žena, bila je poznata po brojnim ljubavnim vezama, tako da i danas vlada ubjeđenje da je bila Hitlerova ljubavnica.

Po završetku rata je bila odbačena i ignorirana od filmske industrije, premda je odlukom Suda za ratne zločine, 1952. godine, oslobođena optužbe da je tokom rata bila suradnik nacističkog pokreta. Proglašena je, doduše, simpatizerom nacista, te se sa bremenom takve osude nosi i danas, nakon više od pola vijeka.

Šezdesetih i sedamdesetih godina, otpočela je svoja putovanja po Africi. Interesovanje za afrički kontinent u njoj je podstaknuo Ernest Hemingway, romanom "Zelena brda Afrike". Više je godina provela fotografirajući zemlje istočne Afrike, a naročito su fascinantne njezine fotografije muškaraca iz plemena Nuba u Sudanu.

U sedamdeset i prvoj godini započela je novo poglavlje svoga života, pronašavši zadovoljstvo u novoj strasti, podvodnoj fotografiji. Time se uglavnom bavila i tokom svojih devedesetih godina. U aprilu ove godine je objavila zbirku fotografija "Africa", koje je skupljala tokom poslednjih četrdeset godina rada.

"Predivni, užasni život Leni Riefenstahl"

Na pitanje novinara jednog njemačkog nedeljnika, kako bi opisala svoj stil, Leni je odgovorila:

"Volim lijepe stvari i lijepe ljude. Ne volim fotografirati bolesne ljude, ne zbog toga što mi se oni, kao pojedinci, ne sviđaju, već prosto zbog toga što smatram da ljudi koji su lijepi mogu pružiti radost svima. A to je upravo ono što ja želim učiniti, dati zadovoljstvo ljudima. Ljudi, uglavnom, snažno reagiraju kada kažem da fotografiram samo one koji su lijepi, no i Michelangelo i Raffaello činili su to isto. Slikali su portrete lijepih ljudi svoga doba, kako bi na taj način definirali ljepotu. ............!

1990. godine je snimljen kontraverzni dokumentarni film o njezinom životu i radu, pod nazivom "Predivni, užasni život Leni Riefenstahl". Ovim je filmom režiser Ray Muller želio umanjiti njezin umjetnički talenat i ostvarenja, naročito naglašavajući angažman koji je Leni imala sa nacistima neposredno prije početka II svjetskog rata.

U intervjuu koji se provlači kroz ovaj film, Muller je, između ostalog, pitao Leni da li osjeća ikakvu krivicu (ovo je dio tog intervjua):

R.M.: Čini mi se da ova zemlja (Njemačka) još uvijek čeka na vašu ispriku.

L.R.: Isprika nije ni približno dovoljna. Ali, ja se ne mogu rastrgati na komade, niti mogu samu sebe uništiti. Užasno je! Ja, ionako, patim već više od pola vijeka, i to neće nikada skončati, ili barem sve dok je ne umrem. To je nevjerovatan teret, tako da je isprika sasvim neprikladna. Isprikom se ne može reći dovoljno.

R.M.: Da li vas vrijeđa kada uvijek iznova pročitate da ne postoji način da se iskupite?


L.R.: Naravno, to me uvijek povrijedi, zaista me mnogo, mnogo rastuži. No, upravo zbog toga što tome nema kraja, i što ljudi i dalje pričaju, ja moram živjeti sa tim. Sjenka koju sve to baca na moj život takva je da često pomislim kako bi smrt bila blaženo izbavljenje.

Leni je, ipak, odlučila još poživjeti i proslavila je i svoj svoj stoti rođendan. Živjela je sa partnerom, 42 godine mlađim od nje, nedaleko od Munchen-a, i sa velikim entuzijazmom radila na brojnim novim filmskim projektima i izložbama. Njezin je životni moto da volja trijumfira.

Samo ona zna koliku je cijenu za to morala platiti.


FILMOGRAFIJA LENI RIEFENSTAHL

Filmovi u kojima je igrala:

"Sveta planina", 1926. (takođe naslovljen kao "Vrhovi sudbine")
"Veliki skok", 1927.
"Sudbina Habsburga", 1928. ("Tragedija Mayerling-a")
"Bijeli pakao Piz Palu-a", 1929.
"Oluje iznad Mont Blanc-a", 1930. (prvi zvučni film Leni Riefestahl, naknadno sinhronizovan u studiju, jer su zvučne kamere u to doba još uvijek bile neprilagođene uslovima snimanja na terenu)
"Bijela mahnitost", 1931. ("Lavina")
"Plava svjetlost", 1932.
"SOS ledenjak", 1933.
"Nizine", 1956.
"Predivni, užasni život Leni Riefenstahl", 1993.
"Noć Režisera", 1995.

Filmovi koje je režirala:

"Plava svjetlost", 1932. (njezin režiserski prvenac; 1951.godine ovaj je film Leni ponovo montirala i pojedine dijelove isjekla)

"Pobjeda vjere", 1933. (film koji je poslužio kao priprema za neuporedivo kvalitetniji nastavak "Trijumf volje", snimljen u Nurnberg-u, za vrijeme zasjedanja Nacističke partije 1933.)

"Trijumf volje", 1934. (dokumentarni film o Hitleru i nacističkom usponu; smatra se vrhunskim propagandnim ostvarenjem kinematografije)

"Dan slobode", 1935.

"Olimpija", 1938. (dokumentarni klasik, snimljen 1936. na Olimpijskim igrama u Berlinu, a prikazan u dva dijela: "Festival nacija" i "Festival ljepote". Leni je gotovo dvije godine radila na montaži i obradi ovoga filma, koji je premijerno prikazan na Hitlerov rođendan, 20. aprila 1938.)

"Nizine", 1954.

"Podvodni utisci", svečano prikazan na 100-ti rođendan Leni Riefenstahl, 22. avgusta 2002