Zbogom Lila!

Melita Andres Vukotić bila je udovica našeg jedinog oskarovca, naša prva pin-up djevojka i seks-simbol za kojom su se otimali i hollywoodski filmaši.

 Lila, kako su je odmila zvali, bila je prava pionirka u mnogo toga. Prelijepa dama, aristokratskih korijena prva je na naše prostore donijela bikini i fotografirala se, kako bi trajno zabilježila žensku senzualnost u poslijeratnoj Jugoslaviji. Imala je i brojne ponude iz Hollywooda, no sve ih je odbila. Prevagnula je velika ljubav prema suprugu Dušanu Vukotiću. Nije žalila za svjetskom slavom jer je u ljubavi našla vrelo ljepote. 


 

 

Melita Andres Vukotić, od milja zvana Lila, rođena je u centru Zagreba, 13. travnja 1923. u obitelji majke Nade pl. Šišić i oca Dragana Andresa, profesora na Glazbenoj akademiji. Nakon školovanja u Prvoj klasičnoj gimnaziji upisuje Filozofski fakultet ali ga ne završava, već se počinje baviti filmom. 

Krajem 50-tih upoznaje Dušana Vukotića za koga se udaje 1960. i ostaje s njime do njegove smrti 1998. godine.  Nije požalila, već je izuzetnom snalažljivošću i britkošću uma, duhovitošću, te izuzetnim šarmom i gardom, gordo kročila kroz život... Ostavljajući sve potpuno bez daha, rekla je njena rođakinja a moja znanica Sanja Šantak koja je opčaranost tom iskričavom damom pretočila u vrlo posjećenu  izložbu o njenom životu u Galeriji ULUPUH. Bio  je to svojevrstan hommage Meliti Andres Vukotić i dokumentarna izložba koja je pričala životnu priču bračne i profesionalne suputnice Dušana Vukotića.

Lilina ljubav prema filmu i fascinacija tajnama filmskog zanata započela je 1952. godine, kada je postala deo radne ekipe za snimanja filma “Hanka” Slavka Vorkapića, u zimskim vrletima Bosne. Vatroslav Mimica joj je 1953. dao glavnu žensku ulogu u filmu “Jubilej gospodina Ikla”, a potom je 1955. dobila ulogu u prvim epizodama američkog serijala “Lum & Abner”, da bi usledile uloge u antologijskim filmovima Branka Bauera "Ne okreći se sine" (1956) i "Martin u oblacima" (1961).

Život uz Vukotića
Uz glumačku karijeru u svijetu domaće filmske produkcije, paralelno je bila zaposlena i kao skripterica i sekretarica režije na projektima Šimatovića, Tanhofera, Velimirovića… Filmsku glumačku karijeru u jednom trenutku je prekinula odbijanjem privlačne ponude iz inozemstva. Time je odlučila zauvijek se potpuno posvetiti svojoj ljubavi dijeleći s njim i privatno i profesionalno. U svijetu filma profesionalno je ostala surađujući u svim Vukotićevim projektima kao skripterica, sekretarica, crtačica....

Bogat život ove, između ostalog, prve Yu »pin-up« djevojke, ispunjen društvenim događajima i kratkotrajnom filmskom karijerom. 
Lila Andres Vukotić, odbila prodati jednom Amerikancu Oscara koji čuva u salonu svoga stana na zagrebačkoj Šalati. Ta statuica izrađena je od pozlaćenog britanija na crnoj metalnoj podlozi, visoka je 34 centimetra i teška 3,85 kilograma, a prikazuje viteza u art deco stilu koji drži križarski mač i stoji na vrpci filma s pet žbica. Svaka od pet žbica predstavlja originalne grane Akademije: glumce, scenariste, redatelje, producente i tehničare. Čovjek je ponudio 145 tisuća $, a gospođa Lila, koja  živi poprilično skromno, kao svi hrvatski penzići, glatko ga je odbila.

Njen suprug Dušan Vukotić osvojio ga je 1962. godine za režiju animiranog filma “Surogat”

Taj film je, citirajmo Ronalda Hollowaya iz 1976., objavljen u Vukotićevoj tek nedavno izišloj monografiji: “Remek-djelo o otuđenosti našeg opstanka i samouništavajuće bezosjećajnosti našeg života. Čovjek na plaži. Sve što poželi - da bi si odmor učinio ljepšim - može imati tako da napuše jedan od omota, koje je ponio sa sobom. Želi li plavokosu ljepoticu, imat će je. Ako mu se više sviđa tamnokosa, samo treba napuhati drugi omot i već je tu crnokosa sirena.

Eventualnog rivala oslobađa se tako da mu ispuše zrak. Međutim, kad se isto dogodi i našem junaku, on se pretvara u zgužvano ništa na plaži, na vodi, na svijetu. Ostaje samo jedan mali, hrđavi čavao. Besmislica i nihilizam od kojega se grlo steže. Gorko, ljutito, beznadno”.

U stvarnom životu, Vukotić nije trčao za plavušama na napuhavanje kao lik iz njegovog crtića. Imao je uza sebe gospođu Lilu, plavušu od koje zastaje dah.

Urbana žena Ex-Yu prostora  50-tih, kao utjelovljenje je svjetonazora određene gradske sredine. Za generacije naših baka, teta, majki, to su bile godine kada su se pokušavale nekako nositi s prijelaznim periodom u kome je jedan društveni sistem bio zamijenjen drugim.  Možda su se mijenjale i društvene norme, možda pak samo tekstilni materijali i naslovnice žurnala koje su pratile modne tekovine. U ženskom biću ostala je i dalje potreba za elegancijom i šarmom, kao prešutnom normom ophođenja prema svijetu.

Zlatni kipić i 145 nagrada
U salonu gospođe Lile, najprivlačniji predmet bio je Oscar što ga je osvojio njezin pokojni suprug, zauzima centralno mjesto okružen s 145 prvih nagrada koje je glasoviti animator ostavio iza sebe.

Bilo je to prvi put da je Oscara osvojio animirani film izvan SAD, a konkurenciji je (te godine) bio i crtić Walta Disneya!!! Poznato je da Vukotić nije vjerovao da će osvojiti nagradu pa nije niti otputovao u Ameriku. U Santa Barbari ga je preuzeo predstavnik Zagreb filma. Kipić Oscara, kao i preostalih 145 Vukotićevih nagrada, gospođa Lila je odredila da se daruju Muzeju grada Zagreba.

Dušan Vukotić napravio je oko osamdeset animiranih filmova, među njima tri cjelovečernja. Studirao arhitekturu u Zagrebu. Nakon Drugog svjetskog rata kao karikaturist radi u "Kerempuhu" (gdje 1953. objavljuje strip Špiljo i Goljo - prethistorijski ljudi, sjajnu anticipaciju kasnije stripovske i animacijske serije Obitelj Kremenko tandema Hanna-Barbera). Surađuje u "Ježu", "Vjesniku", "Filmskoj kulturi" itd., a prvi kontakt s crtanim filmom ostvaruje početkom 1950-ih godina prošlog stoljeća u zagrebačkom "Duga filmu". Po osnivanju Studija za crtani film Zagreb filma, 1956. realizira prvi potpuno svoj projekt Nestašni robot, otvarajući seriju duhovitoga i lucidnog parodiranja najpoznatijih žanrovskih kino-modela. Slijede parodije westerna (Cowboy Jimmy, 1957.), filma strave (Veliki strah, 1958.), gangsterskog filma (Koncert za mašinsku pušku, 1958) i ponovno znanstvene fantastike (Krava na mjesecu, 1959.), zatim još crtane bajke (Čarobni zvuci, 1957., Abrakadabra, 1958.), satira (Rep je ulaznica, 1959), te crtana ekranizacija nostalgičnoga čehovljevskog svijeta (Osvetnik, 1958). Redukcija na osnovne izražajne elemente crtanog filma (ploha kao prava medijska realnost, plošno karikirani junaci, izražajnost pokreta, dekorativna funkcija boje i svođenje vanjske slikovitosti na strukturnu sintezu) pomažu mu u formulaciji vlastitoga modernog jezika crtanog filma, pa Osvetnik i Koncert za automatsku pušku još i danas vrijede za remek-djela ovog područja. Za sva spomenuta ostvarenja nagrađivan je na brojnim domaćim i međunarodnim festivalima.

Stan prepun uspomena
Preci Lile Andres Vukotić su u proteklih 200 godina ostavili dubok trag u hrvatskoj kulturi, znanosti i prosvjeti. Ta vitalna starica je i u poznim godinama bila lijepa, a uz to  i bistra uma i elokventna. Pekla je kolače i putovala (u Njemačku, rodbini). Pet mjeseci godišnje provodila u Bolu na otoku Braču.  Njenog supruga, briljantnog i plodnog umjetnika je Tuđmanova vlast izbacila na ulicu, zabranila mu rad i toliko ga, u stvari, ponizila da se razbolio i prije vremena umro.

Žalila je da nije uspjela nabaviti nedavni reprint “Povijesti Hrvata” svoga djeda Ferde Šišića, koje se pojavilo kao kiosk izdanje, zato što je rasprodano gotovo preko noći. U spavaćoj sobi gospođe Lile bili su brojni portreti njezinih predaka. Baka Ferde pl. Šišića bila je barunica Ernestina Hundt, čija se familija doselila u Zagreb iz Leipziga početkom devetnaestog stoljeća. Prabaka gospođe Lile Andres Vukotić, Leposava Mihalović r. Georgijević,rođena u Somboru, bila je prva hrvatska profesorica klavira koja je držala i muzičku školu u Osijeku.

Njezina obitelj dala je i Paju Mihajlovića, pukovnika, ađutanta Karla Habsburškog. Leposavina kći Milena udala se za Ferdu pl. Šišića, kako se potpisivao na svoje knjige, oko 1888., a upoznali su se u Beču. Njihova kći Nada udala se za oca gospođe Melite, Dragana Andresa kad joj je bilo sedamnaest godina, onako kako je u to doba bilo uobičajeno.

I po očevoj strani gospođa Lila, kako je zovu poznanici, njemačkog je podrijetla. Frantz Andres, njezin pradjed, doselio se u 19. stoljeću iz Uhlma. “Njegov sin, moj djed Franjo Andres, bio je kraljevski zemaljski nadzornik za pučke škole, čuveni pedagog koji je napisao nekoliko knjiga, među ostalim, “Napuci i građa za pismene radnje u pučkoj školi”, “Školske prilike u glavnom gradu Zagrebu”, “Za učiteljevu praksu: Prigodne misli i upute”. Franjo Andres umro je 1935. Imao je četvoricu sinova. Ivan Andres završio je filozofiju i pravo, bio je sudac u Varaždinu i Zagrebu, a potom odvjetnik, zastupnik svih velikih francuskih i britanskih tvrtki u Zagrebu. 

Potom je izabran u Sabor, a za Banovine Hrvatske postao je ministar trgovine i industrije. Bio je HSS-ovac i ustaše su ga više puta zatvarale. Drugi njegov sin, profesor Josip Andres, bio je jedan od osnivača sadašnje škole za primijenjenu umjetnost. Treći sin, također Franjo Andres, bio je profesor glazbe, a četvrti, moj otac Dragan Andres, profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je bečki đak, a završio je tri fakulteta. Stoga me jako zanima tko je slagao abecedarij u nedavno objavljenoj Enciklopediji hrvatskih prezimena, u kojoj prezime Andres nije ni spomenuto.”

Odrastanje u Zagrebu
Život do rata bio je u Zagrebu lijep. Nisam znala nikog iz kruga naše familije i prijatelja tko nije bio aboniran u Hrvatskom narodnom kazalištu. Išli smo vrlo često u kino. Omladina je išla na matineje i prve popodnevne predstave. Znali smo sve filmove i glumce, a ja se i danas živo sjećam Jeana Gabina, Garyja Coopera, Errola Flynna, Grete Garbo, Marlene Dietrich, Freda Astairea, Ginger Rogers.

U to doba aktivno se bavila plivanjem, nekih tri-četiri godine. Osvojila je juniorsko prvenstvo Banovine Hrvatske u disciplini 100 metara kraul. 

Gospođa Melita Andres Vukotić prvi put se udala godine 1946., za diplomata Marka Pavičića, za kojeg se zaručila uoči Drugoga svjetskog rata, sa sedamnaest godina.

On je bio završio pravo u Zagrebu i diplomatsku školu u Parizu i vlada stare Jugoslavije poslala ga je u diplomatsku službu u Marseilles. Trebala sam otputovati k njemu, ali nismo se vidjeli sve do 1945. Godine 1949. su ga uhapsili pod optužbom da je ‘proamerički element’. Zatočili su ga na dvije godine u Staroj Gradiški. Nosila sam mu svaki tjedan hranu. Taj je logor bio toliko okrutan da ga je potpuno promijenio. Ni njegova majka ni ja nismo ga prepoznale kad se vratio. Postao je čudan i naš se brak stao, malo-pomalo, topiti. Na koncu smo se rastali, ali smo ostali u prijateljskim odnosima.

Pin-up fotografije i gluma
Najveći honorar, s obzirom na količinu i “složenost” angažmana, gospođa Melita zaradila je za fotografsko poziranje. Godine 1955. Associated Press platio joj je tisuću dolara, tada uistinu pristojnu svotu, za seriju pin-up footografija.

Na njima, među ostalim, gospođa Melita pokazuje svoju izvanredno lijepu figuru u kupaćem kostimu. Njezine fotografije pojavljivale su se tih godina i u njemačkim filmskim žurnalima, a snimili su je i za naslovnicu beogradske revije Duga.

I prije nego što se udala za Dušana Vukotića, gospođa Melita počela se postupno udaljavati od glume. Još je sredinom 50-ih godina počela raditi kao sekretarica režije i skripterica, prvo za debitantski film Nikole Tanhofera “Nije bilo uzalud”, snimljen 1957., zatim, iste godine, za film Šime Šimatovića “Naši se putovi razilaze”, potom, sljedeće, 1958. godine, za  još jedan film Nikole Tanhofera, “Klempo”, s impresivno snimljenim akrobacijama u zraku.

Godine 1960. bila je skripterica i srpskom redatelju Zdravku Velimiroviću u kriminalističkom filmu “Dan četrnaesti”, pa onda opet Šimi Šimatoviću na njegovu filmu “Pustolov pred vratima”, snimljenom 1961. po istoimenoj poznatoj drami Milana Begovića. 

Prije toga radila je i kao sekretarica generalnog direktora Zagreb filma Jurice Peruzovića. On joj je bio i vjenčani kum kad se, 1960. udala se za 33-godišnjeg Dušana Vukotića. Od 1958. godine radi sve filmove s Dušanom Vukotićem, kao skripterica, sekretarica i crtačica.

Zbogom glumi
Nije mi žao što sam zbog Duška napustila filmsku karijeru. On je mene angažirao za sve svoje filmove i postali smo nerazdvojni. Bili smo zajedno dvadeset i četiri sata, živjeli sretno, zajedno putovali i smatram da nisam pogriješila što sam ostavila glumu, jer ja nikad ne bih postigla ono što je Duško postigao. Poznavala sam mnogo prekrasnih, šarmantnih, zgodnih ljudi, ali Duško je imao nešto posebno, što je teško opisati. Mnogi ga ljudi nisu razumjeli jer je bio introventiran. Nikad se, u stvari, nije otvorio ni svojim prijateljima ni familiji, a mi smo se, eto, razumjeli i proveli smo vrlo sretan život. Sjećam se da je prvi film koji smo Duško i ja pogledali u kinu bio nekakav američki pustolovni, u kojem brod s posadom dugo luta u magli, i ne zna se hoće li se njegovi putnici spasiti ili neće. Privukao me je njegov potpuno neobičan, izuzetan humor. Ne bih rekla da se je šalio, nego je imao potpuno drugačije ideje od bilo koga. S njim sam razgovarala na jedan poseban način koji je isto tako teško prenijeti. Imali smo i tužnih trenutaka, teških, izgubila sam dvoje djece pa su mi djeca moje sestre, moji nećaci, kao vlastita.

Mnoge ideje o kojima je pričao, Duško nikad nije realizirao, jer bi ih sustigle nove. Da je imao vremena koliko ideja, morao bi poživjeti najmanje 150 godina da ih sve realizira. Uvijek je bio drugačiji. Nije bio društven, za razliku od mene, koja sam, već po familijarnoj tradiciji, sklona druženju. Uvijek je u mojoj kući bilo gostiju, prolaznika, namjernika, a tako je i danas. Još uvijek mi dolaze prijatelji iz pučke škole, a nalazimo se, svakih četrnaest dana, ili možda svaki mjesec, kako koga posluži zdravlje, u kavani kod Milčeca u Jurišićevoj ulici. Ondje se sastajem i sa svojim filmskim kolegicama. Sa susjedima pak i familijom odlazim u Gradsku kavanu na Jelačić-placu.”

Gospođa Melita bila je jako vezana za svoju godinu dana stariju sestru Renatu, udanu Peroš. Lani je Dokumentarni program Hrvatske televizije emitirao lijep dokumentarc o njih dvije, koji je režirao Tomislav Žaja. Kroz taj se film prelama gotovo cijela hrvatska povijest dvadesetog stoljeća.

“Renata je završila tri fakulteta, kao i naš otac, i to muzičku akademiju, farmaciju i ekonomiju. Za rata je pomagala ilegalni pokret. Poslije rata svjedočila je u korist jednog visokog kontraobavještajnog časnika NDH, Pavlovića, koji je pomagao nekim ilegalcima i tako ga spasila od smrtne kazne. Nije se mogla pomiriti s režimom koji je zavladao nakon 1945. A ja, koja sam uvijek bila apolitična, zavoljela sam Josipa Broza Tita.

Voljela sam Tita

Tito je bio šarmantan, osvojio me je za cijeli život, i kao čovjek i kao muškarac, ja ga obožavam. Onoliko koliko ga Renata nije podnosila, toliko sam ga ja uzdizala. Kad je umro, plakala sam za njim kao da mi je bio otac. I danas ga jednako volim.

Godine 1976. Duško i ja bili smo pozvani na doček Nove godine u zagrebački hotel Intercontinetal. Tito je plesao s Jovankom, bio je i u toj dobi još elegantan i okretan. Mojoj je sestri pak bio antipatičan, zato što je imao fine ruke, što se lijepo odijevao, što je volio dobro pojesti i svirao klavir pa ona tvrdi da taj čovjek sigurno nije bio nekakav bravar. Smatrala je dakle da nešto krije, da je avanturist i da je, iznad svega, najobičniji hohštapler.

O životu svoga pokojnog supruga gospođa Melita zborila je sjetno. Ogorčena je na sudbinu koju su mu namijenili sugrađani. "1992. portir mu je zabranio da uđe u zgradu Zagreb filma, njemu koji je tu kuću podigao na noge, njemu koji je snimio gotovo devedeset filmova. Portir dakako nije ništa kriv, izbacio ga je po zapovijedi tadašnjeg direktora. Znate li da je Zagreb film otad dvaput uzeo novac za monografiju o njemu, koju nije napravio. Zato sam neizmjerno zahvalna sadašnjem direktoru Zagreb filma Vinku Brešanu, koji se potrudio da monografija pak bude objavljena. Tu monografiju objavili su 2007. Zagreb film i nakladnik Korpus, glavni joj je urednik Nenad Pata, tvrdoukoričena je, velikog formata, sa slikama i ilustracijama u crno-bijeloj tehnici i u boji te zaprema 200 stranica.”

Nepoželjan i prognan
“Duško se od tog dana jako promijenio, rastužio se, uvukao u sebe, dobio šećer i na koncu, nakon nekoliko godina, umro. Druga uvreda koja ga je stigla bila je ta što mu više nisu dali raditi. Znate li da njegov posljednji film “Planet zemlja” nije nikad nigdje prikazan. Hrvatska televizija i danas odbija prikazivati njegove filmove. Ne znam zašto, ali nema ih na malim ekranima uopće. Predsjednik Tuđman, koji je tih godina slao telegrame sućuti svima i svakome, nama nije kondolirao te 1998., kad je Duško umro. A kakav je on bio čovjek i koliki rodoljub neka posvjedoči sljedeća priča:

Kad je 1961. osvojio Oscara za “Surogat”, kao prvi neamerikanac kojem je to uspjelo u animiranom filmu, pozvali su ga da se preseli u Sjedinjene Američke Države. Ponudili su mu da će mu poslati u ono doba vrtoglavu svotu od osamdeset tisuća dolara i da ga čeka kuća, a da će se tek kad se smjesti dogovoriti što želi raditi i za koliko novca. Odbio ih je rekavši im da mu je u Zagrebu odlično i da će u njemu ostati. A danas nitko ne zna ni gdje je pokopan”.

Svoga se Oscara hrvatska kultura odrekla, pa će joj trebati još puno dara, dobrote i pameti da ga ponovo zasluži. Odnos prema tom čovjeku trajno ostaje onakav kakav je bio zadnjih godina njegovoga života. Njegova ljubav, glumica Melita Andres Vukotić, koju su mnogi znali kao Lila, preminula je prošlog tjedna (29. lipnja) u 95. godini života, u Bolu na Braču gdje je uvijek provodila ljeta.

Nek je spokoj i slava ovoj velikoj dami!

Alma Draganić-Brkić 

Izvori:
Gospođa Sanja Šantak
www.jutarnjilist.hr

 

 

Komentari

Ostali članci