1864. godine, udala se za odvjetnika Gustava Bogelota, s kojim je rodila dvoje djece. Njihov brak je bio vrlo skladan a kako se njezin suprug bavio filantropijom, pa je i Isabelle počela je s njime borbu za bolje uvjete ljudi u zatvorima.

Senzibilizirana na pitanja žena 1870. godine s Pauline Grandpré, osniva udrugu koja ima cilj pomoći ženama i djeci puštenim iz zatvora, kako bi ih sačuvali eventualnog recidivizma i to osiguravajući im sredstva za život i educirajući ih da svoje dostojanstvo izgrade kroz rad.  Dvije godine kasnije, počinje otvarati privremena skloništa za smještaj žena i djece po izlasku iz zatvora te postaje priznata dobrotvorka.

Francusko-pruski rat zainteresirao je i za humanitarni rad s ranjenima. Godine 1886. osniva Žensku uniju Francuske u kojoj objedinjuje svoja dva dobrotvorna interesa i "posrnule" žene educira za bolničarke te otvara brojne ambulante za oporavak ranjenika.

Također s Mariom Martin i Émilie de Morsier osniva Ženske ligu za mir i jedinstvo naroda.

Isabelle Bogelot se s vremenom počinje angažirati i na međunarodnom planu: 1884. pokreće kongres Međunarodne federacije abolitionista u Baselu.

1885. sudjeluje u  Međunarodnom kongresu kaznionica u Rimu a tri godine kasnije i u Washingtonu. Isabelle Bogelot je bila suosnivačica Međunarodnog vijeća žena i dugogodišnja predsjednica.
1889: inicira  Međunarodni ženski kongres u Parizu a četri godine kasnije i u Chicagu.

Kongresi su se bavili pitanjima teškog i neravnopravnog položaja žena s početka 20. stoljeća.


Isabelle Bogelot bila je nezaobilazna na francuskoj feminističkoj sceni a svakodnevno je sve više žena, vlastitim primjerom navodila na filantropiju, organizirala je pomoć i obrazovanje u Francuskoj i ženama afričkog kontinenta. Njezini članci o zakonodavstvu, higijeni, obrazovanju i podršci ženama širom svijeta, objavljivani su u časopisu Femme.

Isabelle je bila ključna u izgradnji suradnje između francuskih i američkih feministica. Postala je i prva žena imenovana u  Vrhovno vijeće socijalne skrbi i javne higijene što bi danas bilo adekvatno položaju ministrice za socijalna pitanja.

Dana 1. siječnja 1889. godine, primila je orden i prvo veliko priznanje za skrb o privremenim skloništima a nedugo potom postala je i vitezica Legije časti. 

A.D.Brkić