Na današnji datum 1991. godine Sabor je donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti, nakon što su se građani na referendumu izjasnili da žele raskinuti sve državnopravne odnose s bivšom državom Jugoslavijom. Prvi predsjednik Hrvatske, dr Franjo Tuđman tada je rekao: "Objavljujem cijelome svijetu suverenu volju hrvatskog naroda i svih građana Republike, da se s današnjim danom Republika Hrvatska proglašava samostalnom i suverenom državom".

Samostalna i suverena Hrvatska je već više od dva desetljeća. No, nije svima lako prisjetiti se točnog broja godina koje su prošle od povijesne odluke Sabora. To ne bih znao reći. Pa, 19 ili 20. 12? A 13, to je 13. Pa 21. godina. Mislim prije jedno 2o i nešto. Joj ne znam, prije 20 i nešto. Prije točno dvadeset i sedam godina.

Dakle, da se ne brukate ako vam netko gurne mikrofon pod bradu

25. lipnja slavimo godišnjicu  važnog povijesnog trenutka kada je prije 27 godina Hrvatski sabor donio Deklaraciju o proglašenju samostalne i suverene Republike Hrvatske.

Sa zahvalnošću se prisjećamo i odajemo počast našim poginulim braniteljima i izražavamo svoje poštovanje svima koji su pridonijeli ostvarenju toga cilja. Tada su vremena bila drugačija, a proslave nabijene s više nacionalnog zanosa.

Danas se većina nas budi zabrinuta zbog budućnosti. Nemogućnosti vraćanja kredita, plaća ispod egzistencijalnog minimuma, sramotnih penzija, nezaposlenosti, besperspektivnosti, disfunkcionalnosti ržavnog aparata... Bogata manjina je također zabrinuta. Zabrinuta za svoje investicije i kapital ugrožen reketom politike... Ili naprosto što su nekoga preskočili u vrlo osebujnom hrvatskom hranidbenom lancu.

U Hrvatskoj danas živi čak 325.254 blokiranih građana. Tu skupinu ljudi politika koristi kako bi se njima manipuliralo, kako bi se dobio njihov glas na izborima...a ništa konkretno se nije napravilo kako bi im se pomoglo. U isto vrijeme kordoni parazita godinama voze službene aute, izmišljaju putovanja sa deviznim dnevnicama, izmišljaju radna mjesta, potkradaju državni proračun, obnavljaju urede, iznajmljuju od rodbine ili sebe samog, hodaju po kongresima, sastanče... Svaka stranka (ili koalicija) na vlasti je te ljude izigrala.

Vjerujem da se većina slaže da nismo htjeli ovakvu Hrvatsku za koju je poginulo toliko ljudi! Žalosno je  i neshvatljivo da živimo u državi, sa neprocijenjivim ljepotama i bogatstvima, sve nam je dano na dlanu... Ali očito je da ne znamo što bi sa time. 

6 " naprednih " ustava se potrudilo da ne postoji Ustav 

Ustav SFRJ, član 12.
Sredstva za proizvodnju i druga sredstva udruženog rada, proizvodi udruženog rada i dohodak ostvaren udruženim radom, sredstva za zadovoljavanje zajedničkih i općih društvenih potreba, prirodna bogatstva i dobra u općoj upotrebi društvena su svojina. Nitko ne može steći pravo svojine na društvena sredstva koja su uvjet rada u osnovnim i drugim organizacijama udruženog rada ili materijalna osnova ostvarivanja funkcija samoupravnih interesnih zajednica ili drugih samoupravnih organizacija i zajednica i društveno-političkih zajednica. Društvena sredstva se ne mogu koristiti za prisvajanje tuđeg viška rada, ni za stvaranje uvjeta za takvo prisvajanje.

U SFRJ smo imali jako lijepo uređeno sve "na papiru", istina -raskorak je bio "u praksi".... (Unatoč tomu, sigurni smo da vas je dosta sa sjetom uzdahnulo, pročitavši ovaj član Jugoslavenskog ustava.)
Pljačkom i rasprodajom narodnoga bogatstva koje su stvarale prethodne generacije, te busanje u „domoljubna“ prsa kamuflaža je pokvarenjaka i licemjera koji; osim osobne koristi, vode računa još samo o tome da polariziraju narod u grupe suprotstavljene međusobno, da bi se njihov potencijal razmrvio u djeliće sa kojima se lakše može obračunati. Najveća briga vlasti svodi se na onemogućavanje suprotstavljenih grupa da se objedine u impresivnu snagu koja bi mogla oboriti koteriju i spriječiti sustavnu devastaciju i naroda i zemlje.

Ništa poslije ovih garnitura na vlasti neće biti kao što je bilo prije! Potpuno smo kao društvo srozani a ljudima se gura prst u oko svakodnevnim nepravdama i potpuno disfunkcionalnim pravosuđem…
Plan svake vlasti u Hrvata je bio “domoći se vlasti” i baš ništa više. Krajnji rezultat -sirotinja i ljudi koji napuštaju Hrvatsku. Plan svake vlasti u hrvata bio je pustošenje zemlje. Šteta koja je učinjena veća je od one koju je učinila srpska agresija. Isto tako niti jedna oporba nema plana, nego isključivo -kako doći na vlast!

A vi i dalje ne želite raditi i za rad biti plaćeni, liječiti se u bolnicama koje imaju wc-papir, gledati svoju djecu kako rastu a ne se s njima skajpat', imati ljudska prava, uživati u pijankama s frendovima, nedjeljama u prirodi... Prošlo je 27 godina domaćih Rimljana, Mlećana, Turaka, Austrijanaca, Mađara, Talijana, Njemaca i Srba...

Pouka mastodonata

Hrvatski narod je frustriran. Jedna od boljih definicija frustracije jest da je to osjećaj uskraćenosti zbog neispunjenih očekivanja. Zabrinjavajuća je činjenica da je frustracija u porastu. Frustracija zahtijeva pražnjenje, uzrokovano potrebom za uklanjanjem, eliminacijom uzroka frustracije. Zadovoljavanje te potrebe uglavnom je praćeno destrukcijom. Ukoliko pražnjenje ne uslijedi na nižim razinama frustracije, na sljedećoj razini ono je razornije.

Frustrirani čovjek (ili narod) nastoji dokučiti tko je kriv za neispunjenje očekivanja, pa nakon spoznaje o krivcu (o prepreci) odlučuje o načinu uklanjanja uzroka. Ukoliko ocijeni da nije u stanju savladati prepreku jer je prevelika, ili ju ne smije napasti jer je preopasna, on redefinira svoju situaciju u kojoj su moguća tri „izlaza“. Prvi je pojačanje napora potrebnoga za uklanjanje prepreke. Drugi -prenošenje agresije na nedužne objekte (zato je toliko ubijenih i prebijenih žena i divljanja na sportskim priredbama). Treći -odustajanje, odnosno bijeg iz aktivnosti, što zapravo znači priznavanje poraza i povlačenje u sebe, uz osjećaj nemoći koji povećava frustraciju.

Bijeg iz Hrvatske uzrokovan je najvećim dijelom frustracijom koja se (ali samo djelomično!) može isprazniti bijegom iz aktivnosti, odnosno bijegom iz zemlje. Oni koji pobjegnu nastoje u sebi potisnuti spoznaju o svome porazu, ali se ta spoznaja ne može u potpunosti ukloniti, pa će jedan osjećaj krivnje, osjećaj neuspjeha, trajno ostati u psihi. Najveći broj onih koji bježe iz zemlje mladi su ljudi, pretežno obrazovani, kojima nitko ne ukazuje na činjenicu da je njihov bijeg u suštini izdaja domovine. Jer; bila je dobra, „podnosiva“, omogučivši im besplatno školovanje. Organiziranom borbom u kojoj bi mladi ljudi, u naponu snage, svojom kvalifikacijom potencijalnih intelektualaca, mogli za sobom povući i ostatak populacije u borbi za ukupni boljitak ove jadne zemlje. Mogli bi postati impresivna snaga koja bi bila u stanju savladati sve prepreke i polučiti željeni rezultat, za sebe, ali i za svoje potomstvo.

Znate, znanost je ponudila tvrdnju o razlozima za izumiranje mastodonata: signali opasnosti morali su prevaliti poveći put od repa do glave da bi došli do mozga. Stanje u Hrvatskoj danas (ali ne samo u njoj!), svjedoči da signala opasnosti ima u izobilju, da oni brzo prolaze put „od repa“ do glave da bi došli do mozga, – ali mozga nema.

“Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo – stranka istine.” (reklama iz Alana Forda) Predlažem to kao highlight na slijedećim izborima. Željni smo iskrenosti.

 

Alma Draganić-Brkić