Praljak je iz haške sudnice iznesen kao pobjednik. I to ne samo zato što je jednim potezom ogolio svu nesposobnost ICTY-a, što je godinama pokazivao svoju intelektualnu nadmoć nad tužiteljima i što je imao dobru obranu unatoč tome što je dokaznu građu bio primoran sam kupovati na crnom tržištu dok mu je Republika Hrvatska na razne načine otežavala borbu. Najtužnije je što su ga svi gurali ispred sebe kad im je trebao, a onda ga zaboravili. Trinaest godina se nadao da će mu netko pomoći, vjerojatno svjestan svih zločina na svim stranama i kaosa koji je vladao, gdje je dio nižih zapovjednika slušao zapovjedi koliko im se prohtjelo, a bilo je i "ničijih" postrojbi, bilo je i Muslimana pripadnika HVO-a, koje su kada im se završila smjena, razoružali i otpremili u logore. Znači nisu to bili zarobljeni vojnici koji su napali Hrvate, već Muslimani sa šahovnicama. (!!!) Da su se spriječili ili bar procesuirali pripadnici "Kažnjeničke bojne" i zločinci iz Oluje, dva hrvatska časna generala -Gotovina i Praljak, ne bi godine proveli u zatvoru.

Presuda pokojnom generalu Praljku je skandalozna u dijelu u kojem je u nju “uključena i Hrvatska” jer u praksi Haškog suda nema ni jedna presuda (za udruženi zločinački pothvat u Bosni) protiv vrha Srbije i JNA koji su “neupitno bili agresori i sudjelovali u masovnim zločinima”. Ovo, naravno, nije presuda Hrvatskoj,  ali je nedvojbeno presuda u koju je uključen hrvatski državni vrh. Nema kaznene odgovornosti; ali da su živi -Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko bi bili suđeni.

Sjećamo se raznih "uvaženih" predstavnika međunarodne zajednice, mirovnih snaga koji su tu dolazili i k...em nisu maknuli da se ubijanja i teror zaustave! Nama je prepušteno da se poubijamo međusobno (čim veća razaranja i uništavanja tim bolje) da poslije se u miru mogu ti prostori preuzeti i eksploatirati.

Kako bilo mnogo čemu se od Srba možemo naučiti!

Praljku nije suđeno po individualnoj niti zapovjednoj odgovornosti nego kao sudioniku udruženog zločinačkog pothvata. “Udruženi zločinački pothvat”  je prilično amorfan pojam, puno širi od zapovjedne odgovornosti, pomoću te kvalifikacije, se u principu može osuditi bilo tko iz vodstva "Herceg-Bosne" pa čak iz hrvatskog državnog vrha onog vremena. Hrvatska bi zbog ove presude mogla imati velikih problema na sudovima ako krenu zahtjevi za isplatom odšteta obitelji poginulih i stradalih u sukobima. Više ne postoji pravni lijek kojim bi se presuda mogla promijenti. (Samo teoretski postoji mogućnost, primjerice ako bi branitelji optuženika došli do dokumenta koji im ranije nisu bili dostupni, a koji bi doveli do promijene ishoda suđenja, samo u takvoj situaciji bi se moglo dogoditi da sud ponovno razmotri predmet.)

Na izricanju presude Hrvatima, postalo je jasno da je njen scenarij kao da je pisan na SANU, prema uputama usklađenosti s vanjskim politikama Londona, Moskve i Pariza.

Srbija je jedina od početka shvatila da se haškom tribunalu treba pristupiti politički. Taj im se napor u konačnici i isplatio. Jer dok je Srbija štitila inkriminirajuće dokaze od Haaga, njezini diplomati i znanstvenici po medijima su širili famu o antisrpskoj organizaciji. Mladićevi dnevnici su predani tribunalu poput kukavičjeg jajeta kako bi se Srbiji otvorio put u Europsku uniju jer, eto, ispunjavaju uvjet suradnje s Haagom. Međutim, ti dnevnici ne da nisu nikoga iz Srbije inkriminirali, nego su ih suci i u Karadžićevoj i u Mladićevoj presudi citiraju kao oslobađajući dokaz za državu Srbiju. Ti dokumenti upitne vjerodostojnosti po njima su dokazali da se Srbija i vođe "Republike Srpske" nisu slagali, pa ne mogu dijeliti ni zajednički kriminalni plan. Srbija ne bi bila ovako uspješna u manipuliranju haaške pravde da joj u tome nisu svesrdno pomagale sile koje su dijelile Bosnu; koje su i osnovale Tribunal kako bi 1993. godine spriječile vojnu intervenciju protiv srpskih snaga. 

Tužbe su pisane tako da se Srbija u potpunosti izostavi iz svih optužbi, mada je Milošević sve počeo, te da se krivnja ratovanja podijeli, a Hrvatska optuži kao glavni krivac za raspad Juge...

Mnogi analiziraju zašto nam je međunarodni utjecaj nikakav. Članica smo svega, geostrateški smo sjajno pozicionirani, a totalno neutjecajni. Nemam dilemu da je to i zato što na sve pozicije biramo razne mediokritete bez ikakvih sadržajnih kvaliteta i državničkih ambicija za velike nacionalne stvari. Sve redom su to “mali ljudi”, kod kuće galamdžije, a u inozemstvu poslušni miševi, zaljubljeni u vlastitu sliku na tv-u novom odijelu, fascinirani autom, vozačem, stražarnicom ispred kuće, naslovnicom Glorije, tapšanjem, ulizivanjem, selfijima i lokalnom moći. Neki su robovi svojih nerealnih ambicija pa im je ova država samo prolazna stanica, a neki drugi su namjerno provodili politiku destrukcije države kao međunarodnog faktora.

Nije isključeno, čak je i vjerojatno, da na taj način ljudi bez individualne ili zapovjedne odgovornosti dobiju žig ratnog zločinca i kazne višestruko veće od onih koji su osuđeni na temelju direktne krivnje. Šljivančanin je dobio manje. Je li veleizdaja odnijeti transkripte, iz kojih se mogla pročitati prava istina, i ozbiljno naštetiti državi? Je li se time državi (kratkoročno) naštetilo ili (dugoročno) učinilo korist? Je li Mesić to učinio iz poštenja i domoljublja ili mržnje prema Tuđmanu?

Presuda mogla imati posljedice i na Hrvate u BiH jer je “svaki sudionik rata defacto i sudionik udruženog zločinačkog pothvata”. To je vrlo ozbiljna stvar jer više nismo u situaciji govoriti da je bio međunarodni oružani sukob između Hrvata i Bošnjaka na teritoriju Bosne, već ispada da je vodstvo Herceg Bosne zajedno s predsjednikom Tuđmanom učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu, tj. da su pomoću zločina htjeli ostvariti svoje političke ciljeve u Bosni i Hercegovini. Prema onome što je pročitao Haški sud u jučerašnjoj presudi, ostaje da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili sudionici “udruženog zločinačkog pothvata” te se iz toga da iščitati da sud smatra kako je Hrvatska bila agresor u BiH. Zbog toga ratnog vođu bosanskohercegovačkih Srba, Ratka Mladića, kojeg su, između ostalog, osudili i za genocid u Srebrenici, nisu osudili za kršenje Ženevskih konvencija.

Presuda sigurno neće doprinijeti pomirenju u BiH ni u široj regiji, nego će produbljivati jaz. Poruka je Srbima da ustraju u podržavljenju svog entiteta, vjetar u leđa velikobošnjačkoj politici obespravljivanju Hrvata, a rezultat će biti čvršće zbijanje redova svih.

U konačnici, sila moćnih je podijelila pravdu prema političkoj računici. Ne samo da je kaznena odgovornost relativizirana, nego je Srbija neokrnjena izišla iz rata u BiH, ali i u Hrvatskoj. To je jasno svim onima koji znaju kako je Srbija izlobirala stvaranje kosovskog suda ovdje Haagu, prijestolnici globalne pravde. Tako će posljednje poglavlje ove duge pravne sage biti poglavlje o zločinima nad Srbima. 

Epilog

Međunarodna pravda ne postoji. Dakle svi međunarodni sudovi su birokratske organizacije za izjednačavanje krivnje i pranje savjesti velikih, pri čemu ih ne zanimaju uzroci i posljedice. “Svoje” zločince, u smislu izravnih naručitelja i počinitelja treba brzo i efikasno kazniti te imati učinkovito pravosuđe - jer zločin je zločin, a zločinac je zločinac, ako to ne napraviš, ne kazniš prave krivce, povijesno će odgovarati politička razina ili čak cijeli narod. Kako ti svijet neće pomoći, moraš imati svoju oružanu silu, dovoljnu da budalama oko tebe ništa glupo ne padne na pamet (uključujući avijaciju). Zločince tipa Šešelja ili Mladića se rješava izvršnom naredbom kako to rade Ameri i Izraelci i Rusi.

Naučiš da u međunarodnim odnosima ne postoje prijatelji nego interesi. Poštuješ tuđe države, narode i običaje točno toliko koliko oni poštuju tebe.

„Slobodan Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu“, izgovorio je Praljak prije nego što je popio bočicu otrova.

Alma Draganić-Brkić