Luchino Visconti rođen je u Milanu, 2. studenog 1906. godine, kao četvrto od sedmero djece grofa Giuseppea Viscontija di Modronea i Carle Erba, vlasnice jedne od najvećih farmaceutskih kompanija u Italiji. Mješavina očevog aristokratskog i majčinog građanskog porijekla rezultirala je strogim, skoro vojnički ustrojenim odgojem. U strogosti se isticala vrlo religiozna majka, preko posrednika, jednog tutora koji je, prema riječima samog Viscontija, “možda bio veliki pedagog, a možda samo običan manijak”, čiji je omiljeni instrument za čeličenje mladih bilo zastrašivanje. S obitelji je zadržao dugotrajan i snažan odnos, u tolikoj mjeri da nikada nije osjetio potrebu za osnivanjem vlastite obitelji: “Odnos s najbližim me uvijek oduševljavao, nikada se nisam odmaknuo od svijeta u kojem sam odrastao”, priznao je Visconti.

Najdublji odnos imao je s majkom, a postao je još jači nakon očevog preseljenja u Rim, kada su se 1924. godine roditelji rastali zbog očevih vanbračnih veza – i to s muškarcima. Među rastavljenim roditeljima je došlo i do snažnog ideološkog razmimoilaženja: majka ja bila pristalica Mussolinija, a otac antifašista.

Dom Viscontijevih omogućio je nemirnom Luchinu (koji je više puta bježao od kuće) kulturnu naobrazbu, čitanje, susrete s tada značajnim ličnostima (Arturo Toscanini bio je kućni prijatelj) i mogućnost njegovanja ogromne strasti prema muzici, čemu se pridružila impresioniranost filmom, posebno melodramama i njenim divama. Otac je bio jedan od financijera milanske La Scale, te su često zajednički posjećivali teatar. Visconti je, zajedno s tadašnjim prijateljima, počeo njegovati i strast prema pisanju, ali je krajem 20-ih i početkom 30-ih bio potpuno opčinjen konjima i postao svjetski poznat uzgajivač.

DEČKI UMJESTO PRINCEZA
Šarmantan, obrazovan, zgodan i prebogat, mladi Visconti bezočno je lomio  ženska srca, sve dok se nije zaljubio u austrijsku princezu, koju je više volio zvati Pupe nego njenim pravim imenom Antoinette Windisch-Graetz. Sredinom tridesetih, u Parizu, Visconti je shvatio da austrijske princeze nisu za njega, barem ne toliko koliko su to plavokosi njemački mladići. Našao se u zagrljaju jednog vršnjaka, slavnog fotografa Horsta P. Horsta (1906-1999), s kojim je ostao četiri godine. Tokom boravka u Parizu Visconti se upustio u niz ekstremno liberalnih i antikonformističkih veza, što je izazvalo skandal, kao kada je, naprimjer, 1935. silom vraćen u Italiju od strane tutora jednog svog mladog ljubavnika – Umberta Monaldija.

Ipak je bio veoma rezerviran po pitanju seksualnih sklonosti, dugo je krio vezu s Horstom, bojao se osude društva, ali je neko vrijeme bio i uznemiren vlastitom homoseksualnošću i odlučio se viđati isključivo sa ženama. Prema napisima spisateljice Gaie Servadio, koja je bila i njegov biograf, Visconti se upuštao u mnoštvo burnih i mazohističkih veza s mladim ljubavnicima, začinjenim nezaboravnim scenama u javnosti. Ali, kada je njegova homoseksualnost postala javna, postao je izuzetno rezerviran po tom pitanju, nikada se nikom nije povjeravao, mada nije krio veze ni s austrijskim glumcem Helmutom Bergerom, ni s talijanskim reditaljem Francom Zeffirellijem.

ZAVOĐENJE REDA
Za vrijeme boravka u Parizu Visconti je upoznao Jeana Renoira, koji ga je 1937. zaposlio kao asistenta režije i kostimografije na setu filma Partie de Campagne. Iskustvo saradnje s Renoirom i kretanje među pariškom ljevicom učinili su da otkrije vlastitu političku vokaciju, što mu je najprije približilo komunizam, da bi kasnije, za vrijeme Drugog svjetskog rata, postao aktivan učesnik antifašističkog otpora. Tih godina, kada je ostao bez roditelja (majka je umrla 1939., a otac 1941.), obračunavao se s političkom realnosti u koju se bilo teško uklopiti. Komunisti mu ne vjeruju zbog aristokratskog porijekla, a crkva ne prihvača njegovu homoseksualnost.

Izlaz je našao u filmu, počeo je kasno, u četrdesetoj, ali blistavo: 1943., hraneći se kulturom upijenom u Francuskoj, snimio je film Ossessione (Opsesija), inspiriran romanom Poštar uvijek zvoni dvaput Jamesa Caina, i preduhitrio neorealizam čitavih pet godina. Moderna kultura koja izbija iz Opsesije, liberalnom društvenom vizijom režimskog moranja i gušenjem talijanskog društva 40-ih, obilježava i Viscontijev rad u teatru, o čemu je rekao: “Trebalo je uspostaviti red na sceni, glumcima nametnuti novu disciplinu, dati predstavi obilježje istine. Sufleri, improvizacija, kašnjenje publike koja nedovoljno poštuje naš posao – sve to je vodilo u propast talijanski teatar. Reda mora biti, kako na sceni tako i u gledalištu.”

Postavio je nov i moderan repertoar, uglavnom francuskih i (Cocteau, Anouhil, Sartre) američkih pisaca (Hemingway, Tennesse Williams, Arthur Miller), pored klasika kao što su Goldoni, Čehov i Shakespeare. Godine 1945. skandalizirao je publiku predstavom Adam, Marcela Acharda, u kojoj mladi Vittorio Gassman glumi homoseksualca. Na polemike, osude i interveniranje suda, Visconti je odgovorio napisom u Drammi, da homoseksualnost više nije problem, a iznervirani Achard zabranio je časopisu ranije dogovoreno objavljivanje njegovog djela.

SEKSUALNOST KAO INSTRUMENT PROVOKACIJE
Uprkos svim polemikama i podjelama koje je izazivao i kao reditelj i kao muškarac, Visconti je u Italiji, više od drugih reditelja, dobivao pozitivne kritike. Skretao je na sebe pažnju filmskih stručnjaka, za života, ali i nakon smrti, i ne samo od strane sunarodnjaka. O toj privilegiranoj Viscontijevoj poziciji, znakovito govori vraćanje na repertoar njegovih filmova nastalih devedesetih, što je omogućilo mnogima da vide originalna izdanja filmova Zemlja drhti, Rocco i njegova braća i Ludwig, ranije prikazivane u skraćenim, skoro prepolovljenim verzijama.

Tematika homoseksualnosti u Viscontijevim filmovima nije zauzela onoliko prostora koliko bi se moglo očekivati od nekog ko je bio deklarirani homoseksualac i još 1945. godine govorio kako homoseksualnost više nije problem. Ali, generalno gledano, ni seksualnost uopće u njegovim filmovima nije nikad bila predmet rasprave, uvijek se radilo samo o prikazivanju individualnih sukoba, posebno obiteljskih, preko kojih je izražavao povjesne konflikte i društveno stanje. Drugim riječima, njegovi filmovi ne govore o seksualnosti, ona je iskorištena da skrene posebnu pažnju na neke teme koje su ga zaista zanimale: povjesna i socijalna dekadencija, slom aristokracije i njenih vrijednosti, rasulo obiteljskog jezgra…, a koje su izraz tadašnjeg umirućeg društva. Visconti je seksualnost koristio kao instrument provokacije, često je predstavljajući u devijantnim oblicima, ne samo kroz homoseksualnost, nego i kroz incest, pedofiliju, orgije…

Na slici desno je Luchino Visconti sa sestrom Umbertom ispod majčinog portreta. Obitelj je imala izuzetno snažan uticaj na Luchina Viscontija, te prvih desetak filmova tretiraju te odnose i probleme. Godine 1960. nastaje zadnji Viscontijev film o sirotinjskoj obitelji (Rocco i njegova braća), a svi nakon njega bavili su se aristokratskim, bogatim obiteljima, uglavnom u fazi raspadanja. Najpoznatiji su: Gepard iz 1964., ekranizacija jedne od najčitanijih knjiga u Italiji Giuseppea Tomasija di Lampeduse, u kojem su glumili Burt Lancester, Alain Delon i Claudia Cardinale, a koji je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu i bio nominiran za Oscara za najbolji strani film; Sumrak bogova iz 1969., o usponu i propasti bogate njemačke porodice za vrijeme nacizma; Smrt u Veneciji, nastao 1971., prema adaptaciji romana Thomasa Manna, o njemačkom kompozitoru koji dolazi u Veneciju kako bi preobrodio ličnu i umjetničku krizu (oba s Dirkom Bogardeom u glavnoj ulozi); te Ludwig s Helmutom Bergerom iz 1972., o životu i smrti bavarskog kralja Ludwiga.

ZVIJEZDA TALIJANSKE KULTURE
Pri samom kraju snimanja Ludwiga, u julu 1972., Visconti je imao moždani udar, nakon kojeg mu je lijeva strana tijela ostala paralizirana. Bolest ga nije prekinula u radu, samo ga je usporila, te je, uglavnom sjedeći u invalidskim kolicima, režirao još dva filma: autobiografski Zatvoreni porodični krug, ponovo s Burtom Lancesterom i Helmutom Bergerom, i Nevinost, prema istoimenom romanu Gabrielea d’Annunzia, sa Giancarlom Gianninijem i Laurom Antonelli. Luchino Visconti umro je radeći, 17. ožujka 1976. godine, od posljedica tromboze, ubrzo nakon što je najbližim saradnicima objasnio koje promjene treba napraviti u montaži filma. Luchino Visconti nije bio samo jedan od velikih talijanskih filmskih autora, bio je orijentir talijanske kulture, zvijezda, umjetnik kojeg je publika voljela, koja je s nestrpljenjem očekivala njegove nimalo lake filmove i hrlila u kinodvorane. 

I.Horvat