Na filmskoj pozornici ona je uz "Brigitte nacionale" u vrijeme svog punog sjaja smatrana simbolom ljepote, ženstvenosti i šarma francuskog filma. No, kako tvrde mnogi filmski kritičari, za razliku od Brigitte Bardot, Jeanne Moreau je plenila i svojim duhovnom koliko i fizičkom ljepotom, i nerijetko je sa intelektualcima svoga vremena Jacquesom Cocktauom i Henrijem Millerom vodila maratonske intelektualne polemike. Iza sebe je imala 130 snimljenih filmova, više od 50 kazališnih uloga, tri filmske režije, nekoliko zapaženih scenarija i osam albuma šansona.

No, kako je ona ipak i prije svega bila žena, njen život takođe u mnogočemu liči na uobičajeni filmski kliše - mnogo veza i ljubavnih romansi sa zvijezdama, uz nekoliko propalih brakova. Njeni biografi ne propuštaju priliku spomenuti kako je uspjela zavesti i homoseksualca Pierea Cardena. Jeanne je 2007. odlikovana Nacionalnim ordenom za zasluge. Jeanne Moreau nagrađena Zlatnim lavom za životno djelo u Veneciji, a 1998. godine Oskarom za životno djelo. Dvije godine kasnije dobila je počasnog Zlatnog medveda na filmskom festivalu u Berlinu.

Glumica koja je osvojila publiku svojim hrapavim glasom i jedinstvenom ljepotom, rođena je u Parizu u obitelji francusko-englesko-irskog porijekla. Majka, Engleskinja, bila je plesačica u Folies Bergereu. U mladosti studira na pariškom konzervatoriju. 1947. debitira u kazalištu na Avignonskom festivalu, te je već u svojim dvadesetima jedna je od vodećih glumica u Comédie-Française. Nakon 1951. glumi epizodne uloge na filmu, i krajem 1950-ih surađuje s renomiranim redateljima, posebno s Louisom Malleom u filmovima Dizalo za stratište (1958.) i Les Amants (1959.), nakon čega ju mediji proglašavaju novom Brigitte Bardot. Zahvaljujući postignutom uspjehu idućih godina surađuje s nizom redatelja francuskog novog vala, kao Françoisom Truffautom u filmu Jules i Jim (1962.), koji se smatra jednom od njenih najznačajnijih uloga.

Ističu se također i uloge u filmovima Noć (1961.) Michelangela Antonionija, Falstaff (1965.) Orsona Wellesa, Dnevnik jedne sobarice (1964.) Luisa Buñuela, Posljednji tajkun (1976.) Elie Kazana, Querelle Rainera Wernera Fassbindera i Do kraja svijeta (1991.) Wima Wendersa. Osim glumom, na filmu se bavi i režijom, produkcijom i pisanjem scenarija. Kao glazbenica objavila je nekoliko albuma, te je jednom nastupila zajedno s Frankom Sinatrom na pozornici Carnegie Halla u New Yorku.

Jeanne Moreau bila je prijateljica istaknutih pisaca i umjetnika Jeana Cocteaua, Jeana Geneta, Henryja Millera, i Marguerite Duras. Bila je bliska i s Sharon Stone a veliki režiser Orson Welles nazvao ju je najznačajnijom glumicom na svijetu.

A.D.Brkić
Izvor: Agencije