Kako me je Ivo Andrić razljutio mislima o ženinoj zrelosti...

Vremenom, odrastanjem i sazrijevanjem, naučila sam da i svoje najveće idole podvrgavam ispitu objektivnosti. Mi ljudi svoje opakosti često projiciramo u bližnje, u one s kojima se, prema uobičajenim parametrima vrijednosti možemo najlakše usporediti, rodbinu, kolege, prijatelje. Dobrotu, mudrost, i slično, radije projicirama na društvene veličine, u idole i heroje koje onda štitimo od svake sjene ili sumnje. 


Primamo cijelokupnu njihovu misaonu građevinu za neprikosnovenu istinu, sve što oni kažu postaje Mudrost i Istina, citiramo ih, ponosimo se njima, kad su pokojni, podsjećamo jedni druge na njihove aforizme koji tako prerastaju u moralne vrijednosti.

Ne da nam se baš kritički se odnositi prema priznatim i tako reći oficijelnim moralnim gigantima, potrebni su nam takvi oslonci jer nam je život onda podnošljiviji. I to je u redu, razumijem takvu potrebu. Ne postoje ni vrijeme ni mjesto gdje se čovjek nije odavao idolatriji, bilo da je riječ o Sokratu, Platonu, Mao Zedongu, Staljinu, Bob Dylanu, Michelangelovoj Mona Lisi, Egziperijevom Malom Princu ili pak Bogu.

 

Ja sam svoje idole ponajviše pronalazila među književnicima, od kojih je jedno takvo - ne možemo više reći nacionalno već - regionalno „blago“ – Ivo Andrić. I nikad ga nisam napustila iako sam napustila princip bezuvjetnog nekritičkog obožavanja, te znam da idolu neće pasti kruna s glave ako dijelove njegovog/njenog stvaralaštva izvrgnem preispitivanju i odbacim. Kako nitko od nas „običnih smrtnika“ nije savršen, tako nisu ni naši idoli.

 

Kad sam mislila da sam sve od Andrića pročitala, naiđem na jednoj benzinskoj crpki na pocket-izdanje zbirke „Priče o moru“. Među njima, priča „Žena na kamenu“ koja me „obori s nogu“, ne ljepotom izraza, opisa, pronicljivosti i sličnog na što smo sve navikli u Andrićevim djelima, već svojom bezdušnošću i, u najmanju ruku, nepreciznošću (na koju zbilja nismo navikli kad je u pitanju Andrić, majstor izuzetno preciznog skalpela kojim nas vodi kroz anatomuju ljudske duše) pri opisu unutarnjeg, intimnog doživljaja starenja kod žene.

 

Majstorski, kako već zna, uvodi nas u atmosferu  plaže kraj Hotela Marin, sagrađenom svega nekoliko godina prije Drugog svetskog rata. Hotel je na žalost izgorio do temalja ali je plaža sa svojim glatkim površinama divovskih stijena, opkoljena zelenilom, ostala i pružala utočište vjernim kupačima koji „....jedni drugima nisu smetali, od kojih je većina imala svoje stalno mjesto i zauzimala ga svakog dana, kao po prešutnom dogovoru.“

 

„Svaki se spuštao na vreo kamen, zauzimajući položaj koji odgovara potrebama njegovog tijela, kao što prosuta kaplja tekućine zauzima oblik prema fizičkim zakonima svoga sastava.“

 

Među njima je naša tragična junakinja (moja refleksija).

 

„Na jednoj od tih kamenih ploča, uvek na istoj, smještala se žena srednjih godina; možda bliže krajnjoj granici, nego neodređenom početku toga doba. Bez sjaja i svježine, koju samo mladost daje, ali lijepo razvijena i njegovana, ona je dolazila uvijek u isto doba dana, svagda sama i bezimena, prostirala pod sebe svoj veliki ručnih od frotirastog tkanja narandžaste boje, raspoređivala oko sebe svoje šarene sitnice, ležala satima, čas na leđima, čas sa licem na ručniku, okrećući tako sa svake strane svoje tijelo suncu, kao predana žrtva.

 

S vremena na vrijeme bi se dizala, skakala u more, pravilnim, neupadljivim skokom, i posle kraćeg plivanja vraćala se na svoje mjesto. Odlazila je među posljednjima. Ničim nije padala u oči, ako ne možda tom svojom jako podvučenom težnjom za neupadljivošću.......... I ništa se više ne bi moglo kazati o toj ženi, koja je ležala malo podalje od ostalih, sa rukama sklopljenim na grudima, protegnuta, tanka i sklopljenih očiju, kao što leže kamene kneginje na sarkofazima. Ništa mi gotovo ne znamo o ljudima koji prolaze pored nas ili leže u našoj blizini. Pa šta bismo mogli kazati i o ovoj statuarno ispruženoj ženi, Marti L., operskoj pjevačici na ljetovanju, u njenoj četrdeset osmoj godini? I ona sama se trudila da zaboravi i ko je i šta je, i otkad je na svijetu. Polubudna, predavala se sunčevoj vatri i polusjećanjima i polusnovima koji su navirali odnekud iz nje, bez njegog izbora i protiv njene volje.“

 

Saznajemo tako čitajući, između ostalog, da je Martin osjećajni svijet u mladosti bio

 

„..još netaknut, sliven sav iz jednog komada i teško pristupan uticajima spolja, a njeno tijelo, ženstveno i osjetljivo, bez traga tupe težine i mekote, bez suviška sokova, bez suza i potrebe za osloncem; ukratko, bez svih onih znakova slabosti koje tako često opterećuju tijela i najljepših žena.“

 

Saznajemo nadalje da je Martino tijelo za vrijeme njezina „sretna života“ (moja refleksija),

 

„...godinama bilo i ostalo skladno i snažno i mramorno čisto, a pokretljivo kao laka, fino građena jedrilica; ona ga nije osećala, a raspolagala je njime i vladala kao ogromnim i beskrajno raznovrsnim bogatstvom. Poreba da o njemu misli ili čak govori nikad se nije javljala u njoj. Živela je njegovim životom, koji je bio raskošan, slobodan, dosljedan, vedar, i izgledao kao da takav samo može i biti, dovoljan sam sebi, bez straha i poroka, bez niskih obzira i sitnih računa. A sada, od nekog vremena, sve se mijenja, nagore, na strašno i stidno, na nešto njoj potpuno neobično i neprijateljski tuđe.To je počelo otprilike pre tri ili četiri godine. Otprilike, jer za velike i teške promene svog života čovek ne bi mogao nikad da kaže točno kad su počele. ..............Tako, prije nekoliko godina počela  primjećivati u sebi i na sebi prve promjene i znake starenja, i da se kod svakog od njih kida između čeličnih i pakleno oštrih zubaca: jeste – nije – jeste? Trudila se da ne odgovara ni da ni ne, da ušutka pitanja, da ih zaboravi. Ali ona su se javljala opet, nekad prije nekad poslije, neočekivanim povodom. A more, koje je oduvijek najveća radost njegog života, bilo je u tom njen prvi i glavni protivnik i mučitelj.

 

Rođena i odrasla na moru, ona ga je brzo poslije svoje prve udaje napustila. I od tada je živjela stalno daleko od njega, sa izuzetkom ljetnih mjeseci. Živjela! Šta sadrži ta reč? Dva braka, oba kratkotrajna i bez pravog značenja i dubljeg traga. Zatim, velika desetogodišnja ljubav sa pravim čovjekom, u kojoj je sve, pa čak i neizbežan kraj, bilo lijepo i dostojno. Dalje, njena dvadesetogodišnja karijera operne pjevačice, mirna, sigurna, bez trzavica i poniženja koja inače često prate tu vrstu uspona.“ 

 

Saznajemo još ponešto o Martinom životu i sve se vrti oko Martinog suočavanja s vlastitim starenjem i šokiranošću radi toga.

 

Za svih tih dvadesetak godina Marta je provodila ljeta na plaži ispred nekadašnjeg „Marina“

 

„...bezbrižna, sigurna, bez sijenke u sebi i oko sebe, ne misleći na gomilu svijeta koji je okružuje drukčije negoli na pijesak i kamen i nebo i more, koji su joj potrebni za njeno ljetovanje. I sve je tako išlo, iz godine u godinu. Izgledalo je i drugima i njoj samoj da prirodni zakoni zaista nemaju vlasti nad tim tijelom. I ljudi su govorili o tom kao malom čudu..... Išlo je, sve do tog ljeta, prije četiri godine. Ali tada se, neočekivano i nevjerovatno, prvi put javila misao o promjenama. Laka sjenka između nje i njenog ljeta na moru, zla nagovijest koja je otišla sa njom da zimuje.

 

Uselila se u nju i tinjala tu kao pritajena bolest. A što je u početku izgledalo kao užas u koji je teško vjerovati i strašan san koji se mora raspršiti, sačekalo je na početku idućeg ljeta već kao dio stvarnosti i stalna briga. I raslo je i ustaljavalo se kasnije sa svakom godinom. Sama sebi nije mogla vjerovati. Strepeći od svog pitanja, govorila je često u sebi –Je li moguće, svemogući Bože, je li moguće?.. Je li mogućno da stari i ružnja primjetno i nezaustavljivo, da za nju uskoro neće više biti radosnog leta, ni sunca ni šarenila ni žamora na morskoj obali?

 

Je li moguće da je sa ovim prokletim tijelom, koje se odmetnulo i postalo joj neprijatelj, zaista došlo dotle da ono nije više za plažu ni za pokazivanje, da ni sama ne može bez straha gledati, a kamoli ga iznositi na sunce, među veseo i svirepo blještav svijet? .........Ne, starost nije dobra ni lijepa. Ni u čem, ni u čemu! Nije čak ni čista! Ne samo što pažnja otupi, obzir oslabi, interes obamre, pa je čovek sklon da se zapusti u odijelu i držanju, nego čak i samo tijelo kao da se teško čisti a lako prlja. Samo od sebe, iznutra se prlja. A ako, sa krajnjim naporom, čovjeku koji stari i pođe za rukom da se održi uredan i čist, to je sterilizirana čistoća apoteke a ne čistoća cvijeta. A mladost je čista, jer se njeni sokovi obnavljaju, dok su sokovi starosti ustajali i kad još nisu potpuno usahli. Ni sijeda vlas nije časna kad liči na sramotu koju sakrivaš a sakriti je ne možeš. Ni bore na licu. Bore ulijevaju svakom poštovanje, daju draž i toplinu licima skromnim staricama i dostojanstvo čelu mislioca, ali te iste bore na licu lepe žene koja počinje stariti izgledaju kao zli pečati i ožiljci poraza, nešto nakazno, gotovo sramotno, jer te bore izazivaju kod onog ko ih gleda ista ona osećanja sa kojima ih ta žena nosi. One se ne mogu kozmetikom sakriti ni masažom zbrisati, čak kao da se ne mogu – proklete bile! – ni oprati kako treba. U njima ostaje uvek sjenka starenja, kao što na brončanim i mramornim bistama, po provincijskim muzejima, ostaje uvijek malo prašine u borama lica i naborima odela. Iz tih jedva vidljivih, a ipak uvek vidljivih i pre svega vidljivih bora na licu ijlepe žene koja počinje stariti – bije hlad i pustoš, kao iz dubokih haluga i planinskih provalija.“....................

 

„Tako je mislila i u mislima sebi govorila kruta i nepomična žena na stijeni.“ .......“S vremena na vrijeme, okrećući se kao bolesnik s boka na bok, ona otvori oči, koje odmah zabole kao dve rane. Kratak pogled uhvati neku mladu ženu ili djevojku kako, sigurna u sebe i bez misli o svom tijelu, izlazi iz mora zabacujući mokru kosu, ili se sprema da skoči u nju.“

 

Marta tako nastavlja u svojoj agoniji a ja se pitam, Bože, je li moguće?

 

Odavna znamo da je sve što je ovaj naš literarni dignitet napisao postalo nama prozor u svijet čovjekove psihe, da nas je sigurnom rukom vodio kroz katakombe neprohodivog. Upoznavali smo sebe pod njegovom lupom. Ali ovo, ovo ne prepoznajem. Ni kod sebe, ni kod svoje majke ni tetke ni bake...

 

Vrijeđa me, što više, osjećam se poniženo. Puno pitanja na koja nemam odgovora.. Je li ovdje riječ o tako strogo čuvanim tajnama, o tako intenzivnom osjećaju srama, o duboko intimnim osjećajima o kojima se čak ni u vlastitoj prihoterapiji ne govori? Jer, u svojoj dugogodišnjij praksi, nisam nailazila na baš ovako veliku i isključivu potištenost radi starenja. Ili sam ja loš psihoterapeut ili pak žene svoje starenje ne doživljavaju ovako drastično kao što Andrić tvrdi.

 

Znam, on govori o Marti, ali ne mogu se odupreti dojmu da on misli na žene općenito, da nam je oslikao prototip, uvjeren da je do te mjere pronikao u žensku psihu. Pa čak da je i samo o jednoj ženi riječ, stvarnoj ili fantaziranoj, ja ju ne bi ovako opisala, iz poštivanja prema svim ženama, prema vlastitoj majci, baki, tetki. Pustila bi ih da imaju svoje tajne za sebe. Čak i da znam da je stvar takva (što ne vjerujem), ne bi ih razotkrivala, ne bih „na sva zvona“, da svi vide...

 


Bore, kao da se ne mogu – proklete bile! – ni oprati kako treba! O čijem iskustvu Andrić govori? Svojem? O svojim borama...? O svom vlastitom strahu od umiranja? Ne znam. Možda ipak govori o nama ženama, ali ne može biti riječ o svim! Možda o većem broju žena nego ja to želim sebi priznati. Možda se ove ženske tajne lakše odrađuju s plastičnim kirurgom nego s psihoterapeutom. Ostaje ipak, u meni uvrijeđenost – što može biti znak da se Ivo Andrić jeste oslobađao straha od vlastitog starenja projicirajući ga u žene. Tko zna.

 

U jednoj drugoj priči u istoj knjizi, na putovanju u Sintru, aristokrat po imenu Bajron, napustivši svoje društvo i svoju poslugu s kojima se sporječkao oko izbora puta kojim bi se trebali vratiti, 

 

„...da bi ispuhao srdžbu, pretrčavao je stepenice odmahujući onom kraćom, hromom nogom i zaboravljajući da izgleda smešan kad trči. Pred njim su se otvarale sve nove terase, sve novi putevi i sve širi vidik: dvanaest milja zelene ravnice uokvirene pojasom mora i beskrajem neba. Nije osećao napor. Činilo mu se ne da se penje, nego da raste. Nigdje živa stvora...... hodajući tim stazama urezanim u bedeme..... susreo je iznenada jednu djevojčicu neodređenih godina. Stajala je na ivici bedema, pored jedne male kamenite stražarnice koja je bila napuštena i prazna............Ona pozdravi stranca nerazumljivim riječima, posve stidljivo i tiho ali u njenom glasu i pokretu bilo je nečeg što je više od običnog pozdrava, iako nije znao čega. Odzdravio je i zaustavio se. Zastade i ona. Njihala se lagano i gledala ga, nasmijana, pravo u oči, vlažeći jezikom uvek suhe usne. Ništa nema uzbudljivije od usana ovih portugalskih žena! One imaju nešto i od vegetalnog i od mineralnog svijeta. Nepravilne kao slučajno raspukla voćka, one pokazuju od kakve je vrele, tamne i slatke krvi ponutrica ovog sitnog i dozrelog tijela..... U munjevitim vizijama, koje su se raspaljivale na ovom malom stvorenju, kao šumski požar na čobanskoj žeravici, Bajron je prvi put imao sve ono što snovi obećavaju, što žene nikad ne daju, i što nam život stalno oduzima. Sve je jurilo sada kroz njega, zajedno sa zahuktalim krvotokom...........I za sve to vrijeme on je tapkao u mjestu ili sporo obilazio oko djevojčeta koje se opet neprestano okretalo prema njemu, ne odvraćajući očiju od njegovog pogleda i pazeći na svaki njegov pokret..... I dok je tako kao omađijan kružio oko nje, sva njegova čula radila su pojačanom snagom i brzinom. Video je čistu bleloočnicu kakva se nalazi samo kod primitivnih, posve mladih žena, i njene osvetljene zjenice od topaza.....“

 

Posve mladih žena... koliko mladih? Koliko godina ima ova djevojčica koju je Bajron susreo, 12, 14, 15 god? Deset – jedanaest? Iz priče se da očitati da je zbilja vrlo mlada i da je Bajron odrastao, zreo muškarac, možda Martinih godina.

 

Priča nema nikakvu moralnu poruku, u priči uopće nema niti nagovještaja svjesnosti eventualnih pedofilijskih fantazija i njihove neispravnosti. Ničeg ovdje nema neispravnog, sve što se zbiva je savršen sklad. Priča je na Bajronovoj strani, oda je strasti koju je djevojčica u njemu pobudila. Mogu informirati čitatelje, ništa se nije dogodilo – u tom smislu, osim što se Andrić s puno ljepote posvetio Bajronovoj strasti:

 

„... Mislio je da je nazove imenom voćke ili minerala, ali je odustao, jer mu je izgledalo da bi to značilo umanjiti je i ograničiti. Navikao se da je u mislima zove Malo stvorenje – little creature – ali to nije izgovarao kao riječi. To je bio jedan cijeli kratak dah iza sklopljenih usana, koji je samo doticao nepce, pa ipak bio dovoljan da je označi cijelu. Tu na nepcu Bajron ga je ljubomorno zaustavljao i čuvao kao slast u sebi.“

 

Jedna muška fantazija. Ovo Andrić svakako nije čuo od nekog, ovo je nastalo u njegovoj mašti. Obje, i Marta i Malo stvorenje, u istoj knjizi, nastale su u Andriću. Jesu li vremena bila druga u njegovo doba? Pa nisu baš, nije to bilo tako davno, Andrić je živio u doba, kad su  ljudske strasti i odnosi među spolovima, u svojoj osnovi, uveliko nalikovali našim današnjim.

 

Hoće li muškarci za dvije tisuće godina, biti u stanju promijeniti svoje davno, još za vrijeme prvobitne zajednice, nastale klišeé o ženama? Možda neće, jer imaju nepopravljiv, prirođen defekt. Možda hoće jer će se digniteti, idoli i heroji koji postavljaju društvene trendove, vremenom naučiti da to čine s odgovornošću.

 

No, bez obzira na ove opaske, Andrić će ostati na mom književnom pijedestalu koji dijeli s tek još dvojicom ili trojicom književnika, jer drugačije ne može biti. Dovoljno je sjetiti se nekih njegovih briljantnih rečenica...

 

 

 

Slavica Novak-Ademović

 

 

 

psiholog

Komentari

Ostali članci