Idoli padaju takvom brzinom da je to teško pratiti. Times je izračunao da su samo u posljednjih pet tjedana 23 muškarca izgubila poslove, ugovore, filmske uloge i mnogo toga drugog kao rezultat optužbi za seksualno nasilje i uznemiravanje. Većina njih je radila u industriji zabave ili u medijima. Mnoga imena su na listi „odvratnih muškaraca iz medija“ koja kruži društvenim mrežama i na kojoj su sakupljene anonimne optužbe, od zaista šokantnih do iznenađujuće trivijalnih. Dvije žene su javno optužile za silovanje dvojicu istaknutih profesora (jedan od njih je umro 2007, a drugi je izjavio da je to bio dobrovoljni seksualni odnos). Političari širom zemlje su takođe suočeni sa reperkusijama zbog svog seksualnog ponašanja koje je godinama ostajalo neprijavljeno, mada se čini da oni ne padaju tako brzo kao muškarci iz svijeta medija i zabave. Roy Moore, kandidat za senatora iz Alabame i bivši sudac, koji je optužen za seksualne odnose sa tinejdžericama, izgleda ne namjerava odustati od kandidature (on kategorički poriče sve optužbe).

Početkom godine sam slušala istaknutog aktivista Demokratske stranke koji je tumačio ono što se činilo točkom preokreta prošlogodišnje predsjedničke kampanje: bio je to onaj listopadski dan kada je isplivao audio snimak Donalda Trumpa koji se hvali hvatanjem žena „za onu stvar“. Štab Hilary Clinton je slavio pobjedu smatrajući da je nakon objavljivanja ovog snimka Trumpova pobjeda nemoguća. Taj aktivist je objašnjavao zašto je ova pretpostavka bila pogrešna: ako bi zbog ovog snimka glasale protiv Trumpa, mnoge žene bi se morale odreći svojih muževa, braće, ujaka i rođaka – čitavih svojih života. Drugim riječima, ne trebamo biti iznenađeni time što je nekih 53 % bijelih žena glasalo za Trumpa; bilo je naivno i nepromišljeno očekivati da one promjene stranu. Čini se da ustrajnost Roya Moora potvrđuje ovu tezu.

Možda se brza egzekucija karijera u medijima i industriji zabave može shvatiti kao pokušaj jasne podjele na ljude koji su smatrali da je spomenuti snimak učinio Trumpa neprihvatljivim za obavljanje javne funkcije, i one druge. Toliki jaz između dvije kulture u istoj zemlji uznemirava – mada bi se moglo tvrditi da on odavno postoji, a da ga je aktualni niz skandala samo učinio vidljivim. U svakom slučaju, naročito je uznemirujuće to što je ovaj vrtoglavi niz optužbi i kazni fokusiran na seks.

Ne pokušavam premostiti jaz između ove dvije kulture: jasno pripadam jednoj strani u ovoj podjeli. I ja sam se prijavila na #MeToo zato što sam bila silovana od strane muškarca-neznanca, natjerana na seks od strane muškarca-prijatelja i svakodnevno morala trpiti muškarca-šefa opsednutog pričom o seksu i pokazivanjem seksualnih fotografija. Ali ja sam takođe queer i uvijek paničarim na prvi znak seksualne panike.

Tjekom posljednja tri desetljeća, dok je američko društvo postajalo sve tolerantnije prema otvorenom izražavanju različitih vrsta seksualnosti, ono je istovremeno izmišljalo nove načine i razloge za nadziranje seksa. David Halperin, povjesničar i teoretičar spola sa univerziteta u Michiganu, ovo drugo je nazvao „ratom protiv seksa“. U uvodu istoimene zbirke eseja čiji je urednik, opisuje neka od oružja iz ovoga rata, uključujući i registar seksualnih prestupnika koji je u stvari neka vrsta doživotne kazne, kao i sudski određen psihijatrijski nadzor koji se svodi na neograničeni preventivni pritvor.

U svom eseju iz ove zbirke Lora Masnerus piše da je oko 25.000 ljudi u 20 američkih država trenutno zatvoreno „protiv svoje volje i na neodređeno vrijeme“ na osnovu takozvanih zakona o seksualno nasilnim predatorima, a da pritom nisu osuđeni na kaznu zatvora, ili su je već odslužili. „Ovi muškarci su“, piše ona, „zatvoreni zbog onoga što bi jednoga dana mogli uraditi, a ta vrsta preventivnog pritvora je u očiglednoj suprotnosti sa Ustavom“.

Na univerzitetskim kampusima seks se nadzire i mehanizmima koji premašuju zakonske. Za vrijeme predsjednika Obame, ministarstvo pravde je naložilo kampusima da slučajeve seksualnog nasilja tretiraju u skladu sa zabranom spolne diskriminacije. U slučajevima seksualnog nasilja, žrtve – žene i muškarci – često su ili nespremne da se obrate policiji ili se boje da to učine, a sudovi loše procesuiraju seksualno nasilje. Ne samo da je ovo iskustvo bolno za žrtvu, već je i standard za dokazivanje seksualnog nasilja često viši nego za bilo koju drugu vrstu nasilja. Zato je ministarstvo pravde naložilo da se na kampusima koristi drugačiji standard: pretežnost dokaza umjesto standarda „nesumnjivosti“. I mnogo prije nego što su stigla ova uputstva, kampusi su već uvodili pravila poput „afirmativnog pristanka“.

Halperin podsjeća svoje čitaoce da je ovaj standard – koji zahtijeva verbalnu potvrdu želje da se načini svaki korak u seksualnom odnosu – u vrijeme kada je prvi put uveden „naišao na rasprostranjeni podsmeh“. To je bilo 1991. Danas on ne samo što je prihvaćen od ogromnog broja koledža, već je za koledže u New Yorku i Californiji propisan i zakonom.

Režimi zasnovani na afirmativnom pristanku i pretežnosti dokaza prebacuju teret dokazivanja sa tužitelja na optuženog, eliminirajući presumpciju nevinosti. Ako je presumpcija nevinosti ukorijenjena u ideji da je bolje pustiti deset krivih osoba, nego riskirati da jedna završi u zatvoru nevina, onda nadziranje seksa izgleda pretpostavlja da je bolje imati deset puta manje seksa nego riskirati jedno protiv-voljno seksualno iskustvo. Problem naravno nije u smanjenju broja seksualnih odnosa, već u zamagljivanju granice između silovanja, nenasilne seksualne prinude i lošeg, trapavog seksa u pijanom stanju. Posljedice su kriminalizacija lošeg seksa i trivijalizacija silovanja.

Trampova administracija je opozvala interpretaciju zakona o spolnoj diskriminaciji iz vremena Obame, ali će na liberalnijim koledžima i univerzitetima kultura nadziranja seksa opstati.

Seksualni kulturalni zid koji se upravo podiže može biti prvi znak širenja ove kulture. Ako medijska i industrija zabave postanu neprijateljski raspoložene prema nasilnim, napasnim i nepristojnim muškarcima, onda će to svakako biti dobro. Ali granice se već zamagljuju. Počinioci koji su se susreli sa posljedicama svojih činova uključuju Harvyja Weinsteina, koji je navodno odgovoran za višestruko napastovanje i koji se koristio pravom armijom agenata kako bi ušutkao žrtve, kao i Meta Taibija, novinara koji je bio u uređivačkom odboru agresivno mizoginog ruskog magazina i koji je surađivao na fikcionaliziranim memoarima punim hvaljenja o seksualnim prinudama. Nijedna žena nije optužila Taibija. Između ova dva slučaja nalazi se i Luis C.K., koji nije imao nikakav fizički kontakt sa svojim žrtvama. To ne znači da u njegovom slučaju nije bilo napastvovanja – sudeći po raspoloživim informacijama njegovi postupci su bili sadistički i zastrašujući. Ali razlika između silovanja i prisile je značajna, kao ona između ubojstva i prebijanja. Neki sa navodno tajne liste „odvratnih muškaraca iz medija“ su po svemu sudeći samo nespretni i neiskusni u komunikaciji, dok su drugi optuženi za seksualno nasilje i prinudu.

Moralna panika je uvijek reakcija na nešto što je svo vrijeme prisutno, ali je izmicalo pažnji – sve dok neki konkretan zločin nije obuzeo javnu imaginaciju. U prošlosti, seksualna panika je počinjala pravim zločinima, ali je vodila prekomjernim kaznama i, što je još važnije, sveopćem osjećanju opasnosti. Predmet straha skorašnjih napada seksualne panike je seksualni predator, pojam koji se uvrežio tokom devedesetih. Njega možda prije određuju njegove osobine nego njegova djela – otuda potreba za preventivnim pritvaranjem i registrima seksualnih prestupnika. Zastrašujuće je što je riječ „predator“ opet u središtu debata.

Naravno, ravnoteža moći je još uvijek toliko na strani muškaraca da je izglednije da će se krivci izvući, nego da će nevini biti kažnjeni. Uprkos tome, trebali bi biti svjesni opasnosti seksualne panike po našu percepciju seksa i po našu kulturu koja je svakim danom sve dublje podjeljena.

Masha Gessen (Guardian)
Prijevod i obrada: A.D.Brkić