Želje za stvarima koje su neophodne za čovjekovu egzistenciju ne smatraju se egoističnima. Samo je čovjekov egoizam egoističan. On raste konstantno i hiperbolički. Njegov rast pokreće napredak, ali istovremeno vodi čovječanstvo u slijepu ulicu - globalnu krizu.

Čovjekov neumjeren i rastući egoizam svjedoči o njegovoj neispunjenosti. Dominacija egoizma nad čovjekom lišava ga instikata potrebnih za njegov opstanak. Sve su sile prirode izuzev ljudskog ega u ravnoteži. Sve one tvore jedinstveni sustav prirodnih sila i jedino čovjek remeti njihov sklad. Sve je u prirodi međusobno povezano i teži ravnoteži unutar sebe i sa okolnom stvarnosti. Narušavanje sličnosti vodi ka poremećaju ravnoteže, iznad granica iza kojih se oraganizam počinje raspadati. Mogućnost ponovne uspostave ravnoteže je uvjet za život.

Nijedno biće osim čovjeka ne odnosi se prema drugima s namjerom da naudi, iskorištava i izrabljuje. Nijedno drugo biće ne uživa u potiskivanju drugih niti uživa u njihovoj patnji. Samo čovjek može uživati u patnji drugih.

Egoistična (odnosno s namjerom samouzdizanja na račun bližnjega) uporaba ljudskih želja dovodi do opasne neravnoteže s okolnim svijetom. Egoizam je jedina destruktivna sila na svijetu. Svijet neće moći postojati ukoliko čovjek ne promijeni svoj egoistični stav prema društvu.

Altruizam je princip života i program prirode

S druge strane, altruizam postoji u prirodi, to je briga za dobrobit svoga bližnjega. Objekt koji prima od svoje okoline i daje svojoj okolini naziva se živim bićem. Svaki živi organizam sastoji se od kombinacije stanica i organa koji rade zajedno međusobno se nadopunjujući. U tom procesu, obvezni su popustiti, utjecati i pomagati jedni drugima. Zakon integracije stanica i organa prema altruističnom principu “jedan za sve” učinkovit je u svim živim organizmima.

Ako se stanica živog organizma počne poniašati egoistično s obzirom na druge stanice, ona postaje kancerogena, ubija cijelo tijelo, i kao posljedica, i sebe. Kancerogena stanica se konstantno dijeli. Ona proždire sve oko sebe, bez ikakvih obveza prema njima, i bez ikakve reakcije na naredbe organizma. Isto vrijedi za egoizam u prirodi; dok se razvija sam po sebi, vodi sve, uključujući i sebe, u smrt.

Samo kroz interakciju kao jedinstvena cjelina, stanice mogu postojati, razvijati se i množiti. U suprotnom, opći će zakon prirode (kao opći sustav) djelovati na njih na opresivan način. Zakon altruističke interakcije djeluje u svakom stvorenom biću osim u čovjeku. Čovjeku je dana sloboda volje kako bi shvatio potrebu za altruizmom i kako bi slijedio taj opći zakon prirode.

A.D.Brkić