Oni nisu isključeni iz agonije egzistencijalne drame njihovih roditelja koji rade, a ne primaju plaće i koji bezuspješno čekaju zaposlenje. I znaju da ga doćekati neće. Sretnici koji rade, od plaće imaju samo za golo preživljavanje, a minusima s tekućeg računa i kreditnim karticama produžuju agoniju... Iz mjeseca u mjesec. Kad se računi nagomilaju, poseže se za nenamjenskim kreditima kojima podmiruju zaostale dugove. Šta ti mladi gledaju??? Šta? Jad i čemer. Još su i super obzirom na okolnosti u kojima rastu! Kad narodu uzmeš banke, telekomunikacije, tvornice cjepiva i lijekova, energente i energetiku, medije, prometnu infrastrukturu, kroz obrazovni sustav nametneš svoju ideologiju, vjerske institucije podrediš svojim interesima... Šta mu ostaje? Nogomet.

Pređena crta tolerancije

Hrvati su postali tuđi robovi u vlastitoj zemlji. Jedino još nogomet nudi iluziju da su svoji. Nogomet se smatra najvažnijom sporednom stvari na svijetu a navijanje u odnosu na naš sociopolitički kontekst, poprima ekstremne oblike destruktivnog. Navijačima treba san o obnovi kolektivnog identiteta i pripadanja. No, simboličko ponavljanje ritualnih radnji se sada smiještaju u kontekst neoliberalne grozote i katastrofe od društva te zadobivanova značenja... Nasilje čini osnovni element fenomena navijanja i te subkulture.  A od društvenih okolnosti ovisi da li će nasilje biti simboličko ili stvarno.

“Sve počinje od HNS-a. To je tako. Split, Dalmacija, dišpet…” , 

“Svi smo krivi. Nasilje se potiče, samo to nitko neće priznati”, samo su neki od komentara Splićana.

Dečko je ušao u teren u toku utakmice, što ukazuje na jednu društvenu frustraciju oko koje se svi skupa moramo zabrinuti i rješavati je. Represija kao odgovor policije, problem može zataškati. Riješiti ne može.

 

Cijeli jučerašnji dan stizale su osude na huliganski ispad na Poljudu. Policija je podnijela optužni prijedlog protiv Hajduka. Most traži ostavke u HNS-u. Janica Kostelić jedina od političara prihvaća i dio svoje odgovornosti. Državna tajnica za sport oglasila se na Twitteru. Njen komentar je sjajan pa ga prenosimo u cijelosti:

Poštovani navijači, ljubitelji nogometa i sporta,

ovo pišem više iz perspektive jednog građanina, bez obzira koju funkciju trenutno obnašala i koje sve uspjehe sam u životu postigla, jer to je u ovom slučaju i manje bitno. Neću reći da je nebitno, ali samo iz perspektive da kao javna osoba, htjela ja to ili ne, bilo to meni drago ili ne, sve što kažem se prati, analizira i komentira. Svatko će si ono što je netko izrekao ili napravio uvijek protumačiti na svoj način, u skladu sa svojim uvjerenjima i stavovima, i donijeti svoje zaključke, tako da svima prepuštam da si i ovo pismo protumače u skladu s tim.

Ono zbog čega pišem je događaj koji se zbio na utakmici 1. HNL između Hajduka i Rijeke, tzv. Jadranskog derbija, od kojeg se iz mnogo razloga puno očekivalo. Kada kažem da se puno očekivalo, onda mi se čini da je to očekivanje već u startu nekako krivo usmjereno. Čini mi se da je to ponajviše nekakav naboj koji se stvara prije utakmica visokog sigurnosnog rizika, gdje nitko ne želi da se dogodi izgred, ali se ipak to potencira, dajući prostor ljudima koji se pokušavaju izboriti za status u društvu vrijeđanjem i omalovažavanjem “protivnika” ne bi li sebe pokazali vrjednijima i boljima u nečijim očima, ali ne razumijem čijim. Sigurno neće biti veći u očima svojih roditelja, baka i djedova u bilo kojem civiliziranom društvu.

Koji je smisao govora mržnje i zašto se daje prostor tim ljudima? Koji je smisao ulaska u teren za vrijeme utakmice s palicom kako bi priprijetio sucu, a da pri tome dobar dio tribine to bodri i ohrabruje, dajući na taj način važnost i potvrdu da je to što se radi nešto pozitivno, vrijedno i dobro.

Kada je riječ o sportskim natjecanjima, konkretno o nogometu, ne bi li se prije takvih derbija trebalo očekivati “ono nešto na terenu” od igrača? Onaj jedan potez o kojem će svi pričati, ono jedno dodavanje, proigravanje, dupli pas, lob, pa čak i onaj neki prekršaj, jer i to je sport, to je ono što se događa u žaru borbe, na sportskom borilištu.

Vjerujem da na stvari treba ukazivati i pokušati ih riješiti bez govora mržnje, upadanja u teren, bacanja boca i bilo kakvog oblika nasilja. Isto tako vjerujem da u našem društvu ima puno stvari kojima je potrebna izmjena i svi prvo trebamo krenuti od sebe samih, ne optužujući pritom uvijek onog drugog.

Ne želim biti nikakva moralna vertikala, i sigurno da i u mom životu ima mnogo stvari koje bih trebala i mogla napraviti ispravnije i bolje, ali znam da kada je riječ o sportskom natjecanju, borba i fokus bi trebali biti na sportskom borilištu. Navijači bi trebali biti ti koji bi bodreći svog natjecatelja i li svoju momčad trebali davati dodatnu snagu i motiv kako bi njihov natjecatelj ili momčad ostvarivali još bolje rezultate i na taj način vraćali navijačima natrag za svu strast koju oni nesebično usmjeravaju prema njima. I sve to bez govora mržnje, obezvrjeđivanja i fizičkog nasilja.

Ispušni ventil

Nogomet ima značajnu ulogu kao "društveni ispušni ventil" za nasilje, i da nema nogometa, društvo bi svjedočilo i puuuno većem huliganizmu!  Ima hipoteza da je sport trag "prastarog pljačkaškog instinkta", a eliminacija nasilja iz njega lišila bi ga "temeljne psihološke funkcije". Nasilje je imanentno sportu. On sam je "rat prijateljskim sredstvima" i oblik borbe koja teži uspostavi dominacije.  Sport kanalizira instinktivnu agresivnost i otkriva staru istinu da je čovjek samo životinja s malo više pameti.

A često je i to pod upitnikom.

A.D.Brkić