Ovisnost od interneta je... povezana sa promijenom nivoa dopamina, izjavila je doktorica Sri Jadapal na godišnjem sastanku Američkog udruženja psihijatara 2016. godine. Studije pokazuju da dugotrajna upotreba interneta dovodi do smanjenja dopaminskih transportera, što za posljedicu ima stagnaciju dopamina u sinapsama. Ona je dodala da novonastali višak dopamina izaziva stimulaciju obližnjih neurona, što može dovesti do efekta euforije. Stanje smanjenih nivoa dopaminskih transportera bilježi se kod poremećaja zloupotrebe opijata i drugih ovisničkih ponašanja, napomenula je ona. Sve bi to bilo lijepo i krasno kad ne bi bilo neizbježnog "spuštanja". Kad proždirem zastrašujuće vijesti, "zaraženost" kompulzivnim kliktanjem neizbježno loše utječe na moje mentalno stanje.

Panične vijesti izazivaju lučenje kaskada glukokortikoida (kortizol), čitamo u Guardianu, članak koji govori o hormonu stresa koji se javlja u povišenim nivoima kod pacijenata sa teškom depresijom i poremećajem panike. Iz nekog razloga, uvijek primijetim negativan utjecaj neke vijesti na moje blagostanje tek kad bude prekasno. Uvijek mislim da sam u stanju izboriti se s tim, sve dok ne zagazim duboko iza točke kad to više ne mogu.

U slučaju konkretne vijesti o kojoj pišem, tek sam nakon dva dana opsesivnog čitanja shvatila da sam se istraumirala. Zatim mi je pozlilo, zahvatio me je emotivni mamurluk i osjećala sam se podložnom napadu mentalne bolesti koju mogu samo da opišem kao sablasnu: hibrid anksioznosti i depresije tokom kojeg se osjećam kao da me neko promatra, osuđuje, zavlači mi koščate prste u želudac, prsa i grlo.

Britanski psiholozi su također istraživali psihološke efekte medijskog nasilja, koliko takvo moje ponašanje može da utjecati na već postojeću anksioznost i depresiju. Istraživanje pokazalo je da vijesti sa negativnim emocijama mogu povećati vjerojatnost katastrofičnog doživljaja vlastite anksioznosti — čak i kad vijesti nemaju nikakve veze sa vašim osobnim brigama. Do toga dolazi zato što vaše cjelokupno raspoloženje postaje izraženo negativnije.

Apsitinirati od vijesti

Šta, dakle, da radi neko sa depresijom i/ili poremećajem anksioznosti povodom naizgled neizbežnog protoka vijesti?  Pročitali smo mnoštvo ozbiljnih tekstova o potpunom apstiniranju od vijesti ili medijskoj dijeti, mada nisam sigurna koliko bi to u mom slučaju bilo održivo — a niti želim biti totalno neinformirana. Kad pomislim na to da potpuno izostavim konzumiranje vijesti, obuzme me osjećaj krivice, kao da je moja obaveza da znam "šta se dešava".

Ali šta se stvarno dešava? Šta uopće znači biti informiran? Jesmo li mi kao ljudi bolji kad smo "informirani"? Da li to povećava našu sposobnost pomaganja drugima ili samo stvara iluziju svjesnosti?

"Neki su mišljenja da taj preobražaj vjesti u zabavu predstavlja veliko posrnuće građanskog društva, ali to na neki način okrivljuje same vesti, a ne nezainteresiranost ljudi za vijesti kad nisu zabavne", rekao je Amir Kamenica u epizodi podkasta Freakonomics naslova "Zašto stvarno pratimo vijesti?". Kamenica je koautor studije "Neizvesnost i iznenađenje", u kojoj se postavlja teorija da je veliki dio naše potrebe za vijestima čista zabava.

Stvarno...zašto pratimo vijesti?

Vijesti takođe sadrže element performansa, pogotovo sada kada su toliki ljudi postali amaterski novinari. Ponekad kad vidim prijatelje na Facebooku kako kače političke linkove sa gnjevnim komentarima, prvo pomislim: Popujete preobraćenima. Pomislim to zato što se često radi o istim onim prijateljima koji su zamolili sve sa drugačijim stavovima da ih izbrišu sa liste prijatelja. Možda sam samo ja previše cinična. Možda oni ipak uspijevaju utjecati na poglede na svijet i povijest, jednim po jednim statusom na Facebooku.

Ne mogu a da ne pomislim kako bi bilo kakva pravdoljubivost s moje strane u dijeljenju vijesti na ovaj način najvjerovatnije bila kratkovidna. Na kraju krajeva, za objavljivanje svojih poruka koristim ajfon -spravicu proizvedenu u tvornicama sa praksom rada u nehumanim uvjetima i ogradama za sprečavanje samoubojstava.

Da li ikada do kraja možemo shvatiti koliko patnje nanosimo drugima? Jesmo li uopće sposobni da do kraja sagledati čitavu globalnu sliku naših djela ili, poput Ismaila u Moby Dicku, vidimo samo dijelove kita?
 

I.Horvath