Nenadano, dobila sam priliku i iskoristila je. Našla sam se bez ikog poznatog u kafiću Mayflower na Martiniqueu  s ekipom s kojom me upoznala konobarica; nakon što se srednjovječni bračni par Amerikanaca vratio s ulice razbijenih  glava. Pili su u kafiću, izišli i vratili se za 10-ak minuta krvavi. Objasnili su mi da na tom karipskom otoku pod francuskom upravom ne vole Amerikance. Krvlju oblivene američke glave razbijene drškom nečijeg  pištolja, bile su dokaz. Nije mi išlo u prilog što je moj  «školski» engleski imao američki izgovor «prepisan» od hrpetine rodbine u njujorškoj dijaspori, pa su me svi ljutili pitajući me jesam li Amerikanka. To me pitala i konobarica u kafiću, valjda da vidi hoće li tko meni razbiti glavu čim izađem.


- Nisam Amerikanka – namrštila sam se - Kroasi!
Svi Francuzi su znali za «Kroasi» jer smo u nogometu taman s Francuzima bili u nekoj završnici i čak smo se dobro držali. Odmah bi spominjali Šukera. Izgovarali su mu ime Sukee. Odavali su mi priznanje jer se naša nogometna reprezentacija pojavila niotkud na nogometnoj sceni  i pokazala se opakom. Morala sam prihvaćati pohvale, kao da sam ih sama trenirala. Čudno je to. Odeš dovoljno daleko od doma pa te prepoznaju prema 11-ak ljudi što jure za loptom, a u tvom životu su  totalno nebitni. Jedva čula za Šukera. Malo me to i ljutilo. Što me sad svi uspoređuju s njima, a mene ne  može biti manje briga za njih!? Ljudi jurcaju za loptom i zarađuju svoj kruh, a to što oni rade nema ama baš nikakve veze sa mnom. Ok, stižemo iz iste zemlje, a vidjela sam i djelove nekih utakmica ali to je to.  Ipak, uštedjeli su mi tko zna koliko dosadnog objašnjavanja neznancima odakle stižem dok ne završim u  «Kroasi/Sukee» ladici.


-Aaaa, Croatie, vui, football very good. Sukee good! – identificirala me i mlada konobarica. Uz široki osmjeh i klimanje glavom u znak prepoznavanja, dobila sam i tapšanje po ramenu. Pitala me zašto sam sama.
- Zato što su dvojica s kojima sam došla ostala na sidru za milenijski doček. Imaju goste - rekla sam preskačući objašnjavanja o  međuljudskim odnosima troje ljudi zarobljenih na 17 metara dasaka na beskrajnom moru. Marko, kapetan Dore, njegova supruga koja je doletjela avionom iz New Yorka i Žarko ostali su na brodu  usidrenom u  marini turističkog resorta Anse Mitan, a ja sam izišla na otok.  Najprije pomoćnim čamcem «dinghijem» od jedrilice do marine resorta pa odatle brodom do grada, a onda  opet istom rutom bijesna nazad jer mi je ostao novčanik na jedrilici. Pa opet sve ispočetka. Tipična ja. Kažu da je za to kriv planet  Neptun, da se igra sa mnom negdje iz svemira. Onako bespomoćna, bez centa u džepu za platiti vožnju, uspjela sam nagovoriti brodare da me besplatno prevezu nazad, da ću platiti sve tri vožnje čim budem imala novce. Bila je mrkla noć kad sam se napokon  dočepala kafića i, sva izmrcvarena, naručila ledeno pivo u tropima. Napadnuti Amerikanci nisu me se dojmili.


- Pa jesi ti normalna, sama? Jel vidiš što se događa? Stvarno si blesava! Pa što ti je u glavi? Nećeš ti dobro završiti večeras. Ne ideš ti nikud - odmahivala je glavom konobarica ljuteći se na mene prisno kao na najbolju frendicu iako me vidi prvi, a vjerojatno i zadnji put u životu. Zblesila sam se. Što me ova luđakinja sad pila s krvavim glavama? 


- Znam! - rekla je i nestala s punim poslužavnikom praznih čaša. Vratila se za par minuta i  uvalila mi za stol nekog tipa da me «čuva». Predstavila ga je kao bivšeg muža.
– Ja sam joj muž, drago mi je.
- Bivši muž!
- Muž!
- Bivši muž! Bivši si, bivši, bivši, bivši! Zajedno smo bili osam godina, a od toga dvije u braku. Ali danas, za Novu godinu želim da mi pokloniš RAZVOD!– odbrusila mu je i okrenula se noseći onaj poslužavnik i njišući bokovima u konobarskoj minici s ogromnom mašnom od pregače vezanoj na leđima. Nisam mogla skužiti jel bokovanje djevojke u kasnim 20-ima namjenjeno njemu ili ostatku kafića da bi on bio ljubomoran, ali upalilo je. Isplazio je jezik do poda za njom, a onda se okrenuo meni i počeo s pripitom pričom o njihovoj fatalnoj ljubavi. Imao je strahovito francuski izgovor englskih riječi, a sve češće što je više pio, prebacivao bi se na francuski potpuno. Riječi jedne ja nisam razumijela što je on meni pričao! Polovicu  nisam uopće čula u silnoj vrevi, a nije me baš ni zanimalo.

Sjećam se samo da je i bez Šukera znao za Kroasi jer je bio UNPROFOR-ac u Bosni za vrijeme rata. Ja sam na sve priče svojeg čuvara – a vratio se brzo natrag na nevolje s fatalnom konobaricom - samo kimala glavom, namještajući suosjećajan izraz lica čim bi ga pogledala. Tu i tamo bi se osmjehnula i rekla mu «Ma pomirit ćete se», nadajući se da mi baš u tom trenutku ne govori nešto tipa «..a onda sam je našao u krevetu s drugim!»  Te noći, kasnije u diskoteci, dočepao se «bivše» i strastveno su se ljubili na plesnom podiju. Kafić se u međuvremenu dupkom napunio sretnicima što će doživjeti prelazak milenija i to na Karibima. O tome će sigurno moći pričati unučadi jednog dana.

 

Paničan bijeg od učmalosti
Za naš stol sjela je neka, njezina ili njihova, ekipa. I mušakrci i žene dobili su zadatak da me te večeri čuvaju.  Osjećala sam se čas kao zvijezda, čas kao maloumnica, sa šest-sedam bodyguarda i bodyguardica! Isti osjećaj  kao prvog dana studiranja u Zagrebu davne 1992., kad sam izišla s frendom Tomicom  iz Karlovca i frendicom Valentinom iz Sesveta na kavu. Hvatali bi me zaštitnički za ruku čim bih se približila tramvajskoj pruzi.

- Pa alo ljudi, nisam najednom postala dijete nego sam došla u novi grad, smanjite doživljaj!
Sedam godina kasnije taj grad više nisam mogla gledati. Zagreb sam obožavala, pomogao mi je odrasti i dugo sam mislila da sam ja  onakva kakva sam bila u Zagrebu i da ću opet biti «zagrebačka» ja, bez obaveza i ograda, s puno dragih prijatelja i usredotočena na zabavu. Ali tada, iz tramvaja sam buljila u krošnje kestena koje su prolazile ispred prljavih prozora i u ono malo trave posijane tu i tamo. Više nisam mogla podnijeti sive zgradurine, Gornji grad, Maksimir u kojem sam znala ćuliti ne bi li došla k sebi, a ni izlaske. Gušio me film tog grada. Tjeskoba me hvatala na mahove. Sve bi bilo u najboljem redu, a onda bi me neka sitnica najednom izludila da sam htjela iskočiti iz kože. Pitali su nekog tko je davno otišao iz Zagreba zašto se preselio. Rekao je da je masna ručka u tramvaju broj 17 u tri poslijepodne jednostavno postala previše. Potpuno sam ga razumjela. Ali nije bilo do Zagreba, bilo je do mene. Ja više nisam mogla. Obožavala sam taj grad i gadio mi se u isto vrijeme. Opako su me prali nemiri.  Morala sam dignuti sidro, pobjeći bilo gdje, činilo mi se da mi je to već pitanje života ili smrti. Očajnički sam trebala promjenu. I dogodila se, dabome! Evo mene s ekipom neznanaca nazdravljam u novogodišnjoj noći na Martiniqueu na Karibima. Sama. Gdje su sada ljudi s kojima želim provoditi novogodišnje noći? Da su bar tu..

Eheheeeeej da su tu! Da sam s ekipom došla  ohohohahahhehehe! Adrenalin me šiknuo u glavu svaki put čim bi  to pomislila. Odmah bih živnula. Ali budimo realni, sa svojim prijateljima na brodu potonuli bi još na Kornatima. Bila sam šokirana, iznenađena, a i pomalo uvrijeđena što nitko od njih  nije htio iste sekunde ostaviti svoj život i otisnuti se s nama preko oceana. Ja sam bila uvjerena da će svi navaliti, da će mi biti neugodno birati nekolicinu među njih 30-ak.Svi su bili zagrijani, ludi, ponilo bi ih, glasovi bi se digli na visoke frekvencije od uzbuđenja kad bi se o tome pričalo, tražili su načine da  to ostvare ili su se samo pravili, ne znam,  ali su na koncu svi odustali. Svak je imao svoje razloge i svi su bili opravdani i totalno glupi u isto vrijeme. Na kraju smo se s Markom na Doru ukrcali Žarko, ja i pas.  Imali smo  pravi pravcati ispraćaj, kao da smo pravi pravcati moreplovci, kao pustolovi, avanturisti, jebivjetri, luđaci, skitnice, kockari, srećkovići i junaci, zadnji romantici ovoga svijeta. 
Hrpetina ljudi skupila se na mulu u Petrčanima koncem  rujna 1999. godine. Došli su prijatelji, familija, znatiželjnici, novinari...Mama se jako brinula, ali se trudila da se to ne vidi. Nije ona htjela da ja odem, ni u ludilu, ali nije ni zahtjevala da ostanem. Rekla mi je da je odluka na meni i da se neće protiviti ma kakava ona bila. Nije  zaigrala na  kartu majčinstva i rekla »Ne idi, kćeri». Vjerojatno je mislila  da ću tek onda pobjeći glavom bez obzira. Jako sam cijenila što me nije pokušala spriječiti da odem, ali ja joj to nisam  nikad rekla.


Na odvezivanju cime, kao slučajno, pojavio se i stari. On mi je pak davno dao do znanja da odlazim bez njegovog blagoslova. I ponavljao svaki dan s kažiprstom u zraku, misleći valjda da će me to spriječiti. Hah, koji naivčina! Na oproštaj je došao  «dati mami ključeve» na obalu, jer je danima prijetio da u znak protesta neće doći na ispraćaj.
Pojavio se i did u invalidskim kolicima iako dan ranije nije htio sa mnom razgovarati. Samo je vrtio glavom i govorio «Nije dobro!» Zaželio mi sreću i «pamet u glavu!»
Seka mi priznala da se večer prije rasplakala. To me šokiralo, a i nju je.  Nije mi bilo baš jasno zašto je plakala, a činilo mi se da nije ni njoj. Ne suzi ta bez veze, pa što to treba značiti onda... da se kao događa nešto bitno? Prešle smo obje preko toga ne znajući ni jedna ni druga što da o tom misli, a kamo li što da kaže.


Icy, dragi Icy, sve mu se vidjelo u očima. Bile su ogromne i tamne i  znala sam da me je skužio. Jedino taj put lajao je kad sam odlazila  prema luci. Icy do tad nikad u životu nije zalajao kad bi išla od kuće.


- Sve ti je jasno, jel da Ćmude? Budi dobar, čuvaj mi familiju, vratit će se Šime – dotakla sam nosom njegovu hladnu vlažnu njuškicu i otišla. Okrenuo je slatku  kokeršpanielovsku glavu od mene u znak protesta. To je odavno bio znak da je uvrijeđen.


Ljudi u mjesnoj lučici ponašali su se neobično. Kao mravi prije kiše ili psi pred potres. Iščekivali su nešto. Ja sam pak bila potpuno zbunjena. Tako dugo sam čekala taj trenutak, a  kad je stigao pojma nisam imala što se događa. Nitko nije znao što da pametno kaže, samo smo se tapšali i smješkali, izgovarali fraze. Radost je pritiskalo nešto napeto i kobno što je  prijetilo iz zraka. Ili mora. Moja baba Venka je sve strahove, i moje i njihove prepoznala, sažela i izrekla u jednom jedinom vapaju.
- Što san te ja 26 godina 'ranila da te morski pasi poidu? – kukala je, valjda zbog ogromnih količina hrane uzalud potrošene na mene, a kad je vidila jedrilicu zavapila je
- Ajme majko, malo je veća od laloke!


  Laloka je sipina kost. Frane je s Dinom jedini od novinara došao u Petrčane. Mršić me htio slikati s ogromnim pladnjem kolača koje je mama napravila. Uperio fotoaparat u me, ali nikako da napravi klik! Nasmješila sam se pozirajući s  teškim voćnim kolačima u rukama. Ali tek kad sam se počela derati «Daj, oćeš li više!?» napravio je sliku, tako da dobije ekspresivno lice, odnosno iskolačenu bijesnu facu. I baš je ta, od njih 50-ak snimljenih, bila u novinama.


Izgrlili smo se izljubili, izpozdravljali i otisnuli se put Zadra. Svita je kopnom došla do benzinske postaje na Branimirovoj obali, gdje smo se opet sreli na tankanju goriva. Došlo je još novinara. Otisnuli smo i otamo, ali eto ekipe opet na Donjoj rivi u Zadru, mašu li ga mašu.
- Ama ljudi pustite me da odem više.. – govorila sam im u sebi. 
Do tad je radio obrambeni sustav, moja dragi visoki neprobojni zidovi za obranu od nekontroliranih  emocija, ali  tada su pali i  postalo mi je teško. Pomislila sam


Ma di ću ja, što je meni? U što sam se sad uvalila jebente živote?!
Ali  Dora je hvatala zalet za svoj dugi put.  Utihnula graja, pozdravi i dobre želje. Digli smo jedra, ugasili motor. Najednom tišina, naglo, kao da je netko isključio zvuk. Čuo se samo vjetar u jedrima i  prova kako siječe valove. Zadnji mahači postajali su sve manji na obali. Od milijun stvari za obaviti nije ostala ni jedna jedina. Pekla me savijest jer sam znala da se svi pomalo brinu, a mama, tata i seka nešto više. Na odlasku sam im vidila strah u očima. Onaj strah, kad samo malo duže zadržiš pogled na nečijem licu jer ne znaš je li ti to zadnji put da ga gledaš. Prepao me njihov  strah. Ali baš zato mi je bilo tako drago što vjeruju u mene, porasla sam sama sebi u očima. Jako me veselilo  i što mi ćaća brani da idem.  Nova tema za prepucavanje, i to neiscrpna. Znala sam ja da njemu srce raste od sreće što njegova kćer ide na debelo more, a da mi brani jer ga je strah hoću li se vratiti.

 

Bože, hoću li se vratiti?
Ušutlo nas troje na jedilici, svaki u svojim mislima. Ni Sailor nije lajao. Osjećala sam da će mi to putovanje promijeniti život u potpunosti. Znala sam to. Nisam mogla ni zamisliti kako, pa sam vjerovala da se neću vratiti živa. Zapravo, bila sam sigurna da se neću vratiti živa. Ali sam morala to učiniti, baš sam nekako - morala. Bez obzira na posljedice. Imala sam izbora, jer sam mogla odustati u bilo kojem trenutku i imati trilijun opravdanja. Ne bi se ni osramotila previše, jer je toliko ljudi odustalo prije mene da su svi očekivali da ću i ja. Ali svaki atom mog bića živio je za put. Bio mi je toliko važan da sam ga izabrala, iako sam bila uvjerena da će me doći glave. Želja je bila jača od života. Kao da me zvala sudbina. U koju, inače,  nisam ni vjerovala.

 

Idemo kapetane, samo ti to još ne znaš
Čim je Marko došao jedrilicom u selo, negdje godinu i pol prije isplovljavanja, postao je atrakcija. Ne samo zato što je plovio sa čistokrvnim  portugalskim vodenim psom Sailorom, potpuno saživljenim s brodom, nego i zato što je njegov brat došao niotkud i kupio nekoliko velikih atraktivnih kuća u Petrčanima, pretvorio ih u pansione  i napravio beach club. Ali ne na ružan tajkunski način, nego fino i uljuđeno. Marko je isprva hodao uokolo, odlazio u kafiće i dućane u kožnom pareu do koljena bez gaćica. Tko zna s kojeg je kraja svijeta to donio, ali malomišćansku pozornost odmah je privukao.

Moju također. Pričalo se da ide na put oko svijeta i ja sam znala da idem s njim. On još nije. Do njega se dugo nije moglo, a nije mi se ni dalo gurati se među šminkere koji su se s njim htjeli družiti jer je bio cool. Doru je držao usidrenu ispred beach cluba nedaleko moje kuće i vozio je ljude – mukte - na sunset cruiz – đir jedilicom u smiraj dana po zadarskom kanalu. Ja sam ih gledala s plaže. Bila sam toliko sigurna da će sve biti baš onako kako ja želim da se – onako bahato - uopće nisam brinula kad i kako će se stvari posložiti po mom. Ležala sam na suncu kraj mora i gledala kako hrpa nevažnih ljudi ide u zalazak sunca s mojom jedilicom i mojim kapetanom. Pogled na Dorina jedra dizao mi leptiriće u trbuhu. Uživala sam u iščekivanju kada i kako će se stvari zarolati i podastrijeti pred mene. Nisam to nikome govorila jer to zvuči užasno kad se izgovri naglas. Ali neke stvari u životu jednostavno znaš.  Tako sam ja satima mogla gledati elegantnu liniju svoje dizajnerske jedrilice bez sumnje i straha da će otploviti bez mene. Samo sam se idiotski smješkala i gledala je, parila oči.

Love nisam imala. Nisam znala ni koliko mi treba ni kako da je nabavim. Jedrila nisam nikad. Ali nije me to nimalo brinulo. Čekala sam dan kad ću ostvariti svoj san, a on se svake sekunde sve više nepovratno bližio. Ježila sam se od toga. Izgarala sam od gušta. Dogovor o zajedničkom jedrenju do Kariba  pao je u mjesnom kafiću nakon nekog vremena.  Ja sam trebala naći sponzore, vidjeti za vize  i pobrinuti se za medijsku promociju. Napravila sma jedino ovo zadnje. Nikad nisam znala žicati lovu. Vize su nam trebale za sve živo osim za francuske otoke pa je kapetan odlučio, zbog nas dvoje Hrvata, da idemo samo po francuskim kolonijama. To je Karibe svelo na Guadaloupe, Martinique i Saint Martin.

Rozeta Bogeljić

iz knjige "Nisam ja, Neptun je!"