U mračnoj i zapuštenoj bolnici Milosrdne braće na Jelačićevu trgu u Zagrebu veliki hrvatski pisac Antun Gustav Matoš proživljavao je svoje posljednje dane. Dijagnoza nije davala mnogo nade. Otkrivena mu je tuberkuloza grla. Željan života, Matoš se podvrgao teškim operacijama i iz dana u dan propadao, osuđen na polaganu, bolnu smrt.

Naposljetku je 17. ožujka 1914. došao kraj: iza zastrtih prozora sirotinjske sobe umro je naš veliki pisac, lucidni duh i najistaknutiji predstavnik hrvatske moderne. Dva dana poslije pokopan je na Mirogoju našavši mir, kako su rekli, “u grobu, u jedinoj kući kojoj je mogao biti vlasnikom i besplatnim stanovnikom!”

Kada je rođen u Tovarniku u petak  13. lipnja 1873. kažu da je babica rekla njegovoj majci: „Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo će ime mnogi spominjati, ali mnogo će i trpjeti.“ Kada je imao dvije godine, odselio se s roditeljima u Zagreb pa je znao reći da je Bunjevac podrijetlom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.

Na polju književnosti Matoš je bio nosilac liberalno-demokratskog duha sa snažnim hrvatskim osjećajem. U život tadašnje polukolonijalne Hrvatske unosio je razvijen estetski kriterij napredne građanske Europe iskazujući pri tome veliku osobnu nadarenost.

Neimaština i potucanje od nemila do nedraga dali su pečat životu tog stalnog emigranta, boema i beskućnika koji je obilazio München, Ženevu, Pariz i Beograd družeći se s mnogim poznatim osobama književnog svijeta. U Zagrebu, gradu svoga djetinjstva i velike ljubavi ispisao je svoje najljepše stranice. Bio je u stalnoj borbi s okoštalim strukturama svoga vremena. Sav Matošev rad, osim rijetkih iznimaka, nastao je kao reakcija na tuđe nazore i misli i otpor prema njima.

Bez Matoša i njegove oštrine, zajedljiva jezika, uspon hrvatskog literarnog izričaja bio bi gotovo nezamisliv.

Spomenimo samo neke nezaboravne pjesme Antuna Gustava Matoša: Jesenje veče, Notturno, Samotna ljubav, Djevojčici mjesto igračke, Utjeha kose, 1909., Iseljenik...